NE MOGU I NEĆU
Sve što se desilo, desilo se davno bure su me odvukle daleko, ostavile na sred mora, a nije bilo nikoga da me vrati doli nepreglednog plavetnila u kojem sam se izgubila. Onda sam čula o ljepoti rijeke i jasno viđela kako bije damarima drugih ljudi. Za mene to bjehu stranci. Lijepo je imati zavičaj, onda te zovu zavičajnim piscem. Ovako..........ništa. A šta je sa lutalicama? Vječitim vagabundima koji doma nemaju, koji srce traže u nordijskim fjordovima, koji svoje nemire smiruju divljinama? Cijela je Vasiona moja misao i može u jedan trenutak da stane. Bez imena, bez glasa, samo ćutnjom lakše ću je prepoznati. I zašto volim te hladne nordijske pisce, a ne rasplinutost ruskih stepa koje ne pričaju „ moju priču“? Ništa od moje slovenske duše, ostavljene dalekih osamdesetih u nekom srećnijem trenutku. Tvrdoglava sam ja, opet se vraćam miru ś evernih mora, jednostavnosti koja daje suštinu, jer, šta meni treba više? Volim kratku formu, nazi...
