MAJSTOR TRAGIČNE FARSE
I kišilo je toga jutra, jer nebesa su plakala što sam te izmaštala odavno u prošlosti i izmaštala sam te za budućnost, jer sadašnjosti nema, ne za nas, to sam znala, zato sam i otišla. I kradem ti riječi koje mi ne želiš dati, dao si mi poglede i ćutnju da njome pržiš čežnju da bi jača bila. I neću ti dati da budeš loša kopija majstora tragične farse kakav si mi se želio prikazati, ne, neću ti to nikada povjerovati i neću pustiti da trun prašine ikada padne na tvoju odanu ćutnju. I izmaštat ću te, sve ono lijepo što si mi dao u milionima riječi i slika. Reći ću ljudima, jer ljudi samo o ljubavima žele da slušaju, o tugama ne, boje se tuga da ih iz mojih stihova ne pohode. A kako o ljubavima da im pišem kada samo za jednu znam, koja je davno šumila u golim granama Orkanskih visova, imenima ljubavnika koji su bili jedna duša zauvijek. Ja čujem ih i danas kako vole. I pusti me da ostanem s njim...
