„ HVALA TI, DRAGI MOJ DIMITRIJE!“ ( na izložbi Aleksandra Aca Rafajlovića „ Dvanaesti“ )

     Umorna od raznih oblika diletantizama, zgađena nad instagramskim selfijima, svoj život društvenog autiste provodim kao barka vezana na doku, sigurna tek toliko da zna, da je more neće odvući na pučinu. I ništa više od toga.

     Danas sam dopustila da se mog, ljubomorno čuvanog i zatvorenog svijeta, dotakne jedan veliki svijet potpisnika vrhunskog doprinositelja nacionalne kulture, jednog muža, oca troje đece, umjetnika iz Beograda i uličnog portretiste u Portugalu.

     Iz digitalnog svijeta u kojem živimo, kao iz velike, ponuđene nam bombonjere, pažljivo biram za sebe, one sadržaje koje želim konzumirati. I ne treba puno isprazne filosofije da bi se shvatilo, da postoje ljudi koji svijet doživljavaju dušom i da na taj način biraju, bliske im sadržaje.

     I nije važno, mogu li ja kao arheolog, razumjeti sve umjetničke izražaje, kojima nas obasipaju nadareni ljudi, ne interesuju mene ni tehnike ni vještine, niti kako je neko rangiran u VIP svijetu. Mene isključivo interesuje samo iskrenost izvedbe.

     I onda mogu uključiti visoku dozu posvećenosti onome, što po mom mišljenju i ličnom odabiru, vrijedi da mu se bude posvećeno, a za to sam uvijek imala samo jedan reper, a to je – istinitost.

     Sve ovo sagledavši, mogu slobodno da kažem, da nikada ranije nijesam doživjela ovako kompaktnu cjelinu, ovako koncizno datu sliku jednog života, uklopljenog u istoriju i vjekove, priča koja teče baš onako kako i treba, lagano i iskreno, od samog početka.

     A toliko veličanstveno, a toliko jako.

     Od jednostavnog dječijeg prsluka i porodične fotografije, preko prvog i drugog autoportreta, prve uljane slike i sve tako redom.

     Ostala sam zatečena iskrenošću njegovog davanja gledaocu, zatečena pred tolikom hrabrošću da ogoli sebe i da nam se da tek tako, gledajte ovamo, osmeh.

     I sama koncepcija izložbe mi nameće pitanje, ko sam i šta sam? S godinama mi nekako biva jasnije, da neki poseban smisao i ne treba tražiti, niti ga možemo naći. Život je valjda mnogo jednostavniji od onoga kako ga mi stručno i vješto znamo zakomplikovati. Život je susret duša i ljudi koji se mogu razumjeti, i to je dovoljno, zar ne ?

     Imala sam privilegiju i čast da svoj život obogatim jednim velikim opusom velikog pregalnika, da kroz djelo, upoznam jedno ljudsko biće. Za Univerzum je možda malo, za mene je velika blagodat. Jer iz ruku grješnih, nastadoše velika djela, a iz čistih srca, postadoše veliki ljudi.

     Jer eto tu, ima jedan mali tepih sa likom Hrista, jedan stari umivaonik i staro ogledalo, jer šta nam drugo treba nego da od ovozemaljskih nečistoća, čistom vodom, operemo svoju dušu i tijelo i u svoja srca, kao u svoj dom, primimo Hrista i na kraju se, tako preporođeni, pogledamo u ogledalo.

     Poslije nas će ostati nešto, neki trag, potpis umjetnika hinšerg ekur ( ruke grešnih ), baš onako kako su nam ga ostavljali stari zografi, gledajući svijet iz svog ugla. U današnjem digitalnom svijetu, to je „ Firma“- blještavi svjedok ovozemaljskog bitisanja.

     I u tome što umjetnik ponavlja svoje ime bezbroj puta, ne vidim apsolutno ni malo sujete ili prenaglašenog Ega već naprotiv, očajničku težnju da dokaže sebi da POSTOJI i da JESTE.

„ Hvala ti, dragi moj Dimitrije što si došao u moj svijet,

   jer ne dolaziš svima, samo odabranima.“

P.S.: Kao mali lični doprinos ovom divnom čovjeku, dodala bih još jedan imaginarni eksponat. Poklanjam mu jedan veliki, prazni, bijeli list papira koji je meni vrlo važan i bitan, jer ja svijet vidim drugim očima, isuviše romantično i isuviše poetično. Taj papir će mu biti ujedno , i neizvjesnost i izazov, kao što je i svima nama dat na rođenju, da ga svojim usudom ispišemo. Hvala ti Aleksandre.

u Beranama dana, 12.06.2019 g.

UTISCI O DANAŠNJEM DANU

                                                   picture credit goes to Hussam Eissa


U tvojim slikama vidim svoju poeziju
razmišljam, koliko si srođen sa svojim tugama?
Prepoznajem bezlična lica  ispisana prazninom,
otuđenje, tvoje slike više govore od mojih riječi,
ja moram da pričam iako nosim kamen u grlu,
ti imaš poklonjeni dar da možeš ćutati-čuvaj ga
ili možeš smjehom prekriti samoću koja spava.

Šta još da ti pričam?
Sve je danas bilo naizgled mirno,
zastrašujuće mirno,
bilo je tu i smjeha i osmjeha
i strave koju mi je donijela
sinoćnja REM faza sna,
ośetila sam zatišje pred buru
jer svi su danas bili sumnjivo ljubazni,
znam da Saloma traži moju glavu na pladnju.

OVO BI MOGLA BITI MOŽDA I SREĆNA PRIČA KADA BI OBOJE U SREĆU VJEROVALI

                                                                   Dead Heart canvas print by Tony Koehl

Moje je srce pletivo od sivih svila
i gustih magli u kojoj nazirem nepoznati lik,
ni riječ sreća se više ne može objasniti
ili je za mene već odavno nema.

A voda protiče i ne govori ništa
o klupku bola što nekad ljubav se zvaše,
zaboravljeno, zatrpano gomilom stakla,
slomljenih riječi prelivene čaše.

I znaš da teško je voljeti mene,
gledati u oči što izgubile su sjaj,
ptica ostavljena na putu da drhte joj grudi
od udaraca, jačih i od vremena,
ne, to nije strah, to je očajanje,
molba koja u preklinjanje se pretvara,
neka, samo da što kraće traje
i neka bude što više boja,
svih onih nijansi vatre,
što nekad ljubav se zvaše,
i neka bude....

A ti čovječe mladi sa očima tužnim,
što obećao si mi poljupce pored mora,
jer znaš da najviše želim moru da se vratim,
što mi kažeš - budi samo moja,
što očajnički želiš osmjeh na lice da mi vratiš,
i kažeš da sve to može biti, ako vjerujem samo,
i toplotom obasjaš mi oči i radost mi daš
al' samo za tren, jer ubrzo shvatim,
da nasmiješit ću se i znati
sve ono što odavno već znam,
da za mrtvo srce, buđenja više nema
i da ništa, ništa više, ne mogu ti dati.

JA SAM SADA....

            by Squire Tuck

Ja sam sada,

plava sjenka koja obitava

u ljušturi nemira,

pitala sam se, ko li je to

tamo daleko u zaboravu?

Samo neki privid

vaskrsao u tvojoj čežnji

i u pjesmi koja laži prosipa,

ipak, pomalo sjetom,

ovo duboko beznađe ispunjava.

I MOŽDA SAMO….

Photo: Thinkstock

U predgrađima uma nasložene
ili u haosu razbacane
riječi, misli, sve iskre
što vatre su mogle biti,
sad ugašene hladnim dahom,
udaljen od ljudi, ja te i ne poznajem,
lutam kroz lavirint tvoga očajanja,
jer, ljudski um je nepoznanica
puna skrivenih fijoka, koje možda
samo ljubav može da otvori.

BEZ NASLOVA

Zbog hiljadu razloga sam ostala,

gazeći tvrdu zemlju uporno,

gutala poraze i laži,

kamenje prezira,

uzaludno vikala da ne kidaš,

strune obećanih dana,

jer samo sebe imam da dam

i ništa drugo,

zar je to malo

u ovim vremenima nemanja?

Ranjena zvjerka neće da ćuti,

urliče u svojoj nemoći,

uhvaćena u zamku sopstvenih stradanja.

Ako prođeš ovim putem,

viđet ćeš zgaženi cvijet,

a sve što smo slomili

ne možemo vratiti,

možemo samo baciti.

Ne vjerujem u srećne završetke.

VRIJEME PRIPADANJA

I doći će vrijeme kada neće biti
imena ni za šta,
ni za śećanja, ni za ljubav,
kada će prokletstvo valjati
kamenje ispred sebe
što su se nekada ljudima zvali.

A ja se još uvijek śećam,
svih lica koja su dotakla
moje godine djetinjstva,
tihih šumova mladosti,
mira među granama divljih narandži,
jer dijete se popelo visoko,
skoro do oblaka, da prkosi bogovima.

Ljetnje popodne, dodir mora
i vrelog kamenja,
jaki ośećaj pripadanja
odavno izgubljen u zlokobnim tišinama.

Da li je to ono
što mi tako očajnički nedostaje
i što uzaludno tražim godinama
među stijenama što su se nekada ljudima zvali?