UMJETNOST STVARANJA ( pisci o pisanju )
O pisanju Emil Sioran kaže:
„ Zašto objavljujemo knjige? To je nešto vaše što vi projektujete vani, nešto što mora da izađe, i što nije dobro zadržavati u sebi, pošto je pisanje način oslobađanja od sebe i svojih opsesija. Literatura je oslobođenje. Izraz je najefikasniji način rasterećenja. Nikad to nije negativno. Kad ima mogućnosti da se čovjek oslobodi od nekog iskustva na taj način, ne treba ustupiti. Pisanje je eksplozija u riječima.
Andrej Makin, suptilni pisac, suptilnog duha, ośeća svu moć pisane riječi, koja za njega znači sve.
„ U pisanju istražujem vječni djelić tuđe duše. Još od djetinjstva sam ośjećao potrebu za tim poetskim traženjem. Želim da prenesem neku svoju poruku za koju smatram da je važna, moj pogled na svijet, moje shvatanje besmrtnosti, beskraja. Moj cilj u literaturi je da otkrijem dio vječnosti u svima nama, a ne da lijepo rasporedim riječi na stranici. Na pisanje me podstiču uspomene i śećanja. Čovjek koji se śeća, već je stvaralac. Dok se śećate, ponovo doživljavate događaje na neobičan način, jer vršite izbor važnih trenutaka. I tada ste potencijalni pisac. Śećati se znači otkrivati svoju dušu, znači dotaći ono neograničeno što je u drugima.Uloga pisca je da zaustavi trenutak dok piše. Svaka osoba ima aplitudu sreće, nesreće, radosti. Moju treba pomnožiti sa hiljadu zbog pisanja.“
I stojim pred napisanim djelom. Upijam tuđe misli i ośećanja. Gledam film nekih drugih životâ. U svima njima pronalazim djelić sebe. To može biti poneka misao ili čak lavina ośećanja koja izbijaju s napisanih stranica listova knjige koji šuškaju u noći. Oduvijek sam se divila toj nesebičnosti pisaca, koji kroz ispisane redove, daju dio sebe. I uvijek ośetim blaženstvo, zbog date mi mogućnosti da otkrijem neke tuđe živote, da ih kradem, osvajam i čuvam u sebi, kao najljepše trenutke u kojima se zaustavlja vrijeme, u kojima se spaja vrijeme i stvara vječnost. I uvijek mi zastane dah, pred ljepotom izgovorene ili napisane riječi, umjetničke slike ili snage muzike, koja često u meni izazove suze, jer u tim trenucima, umjetnost stvaranja ośećam u sebi. I onda se javi želja da sebe iskažem drugima, nevješto, onako kako znam i umijem, ali iskreno. I znam da su nam date riječi, slike i muzika, kao mali način da dio sebe poklonimo drugima. Ali stalno ośećam veliki teret nesklada između onoga što ośećam i onoga što uspijevam da iskažem. Prokletstvo u neiskazanom, prokletstvo u očekivanom i nesaznajnom. Prokletstvo u željenom i traženom. I znam da ću zauvijek ostati iza zamagljenog prozora, naslućujući da iza njega postoji svijet, za mene nedostižan, koji nijesam u stanju da razumijem, ali mi je kao kob, data svijest o njegovom postojanju. Tako je i uzaludan sav naš trud, da raspravljamo o bilo čemu, Bogu, ljubavi, životu. Nema istine, svi smo u pravu i svi griješimo. To je samo potvrda o nesavršenosti ljudskog bića, koje nosi božansku luču u sebi, a nikada ne zasvijetli Univerzumom. I tako me grizu neizrečene riječi. I tako ih nosim u sebi. Onako nesavršene, peku me i razdiru. I onda napišem nešto. A znam da to nešto je ništa, ali mora da izađe iz mene. Tako teret neiskazanog proživljavam ja, a kako to veliki pisci nose u sebi, kako preživljavaju porođajne muke, dok se rađa novo djelo?
Klod Simon vrlo jednostavno opisuje proces svog stvaralaštva.
„ Prije nego počnem da pišem po papiru, u meni nema ničega, izuzev bezoblične mase ośećanja, manje - više nejasnih, nagomilanih uspomena, manje – više jasnih, i neki vrlo neodređeni plan.“
Milan Kundera govori o romanu.
„ Roman je postao problem mog života. Ono što me najintimnije veže za veliku avanturu romana, to je onaj neprekidni pokret koji se sastoji u impliciranju svoje subjektivnosti u enigmatičnu objektivnost svijeta koji nas okružje. Roman je uporno traganje da se shvati onaj drugi, a to shvatanje nam omogućava da upoznamo sami sebe. Roman ne može da se svede samo na jedan odgovor. Roman želi da se dokopa svih izvjesnosti, svega što je poznato, da bi se od toga napravio problem. Napisati roman znači formulisati jedno pitanje. Izmisliti junaka, znači živjeti sa nekim drugim, izaći iz sebe, živjeti sa junacima koji misle drugačije, obuhvatiti i suprotstaviti različita mišljenja, to je smisao romana. Roman treba da pokaže život kompleksnijim nego što ga vidimo. On upravo i pokazuje kompleksnost stvari i ljudi.“
Sebe najviše nalazim u pristupu Časlava Miloša, koji umjetnost stvaranja gradi kroz strast i žudnju kojom doživljava svijet oko sebe.
„ Uvijek se bojim nemogućnosti da utolim žeđ za svijetom, glad za stvarnošću. Moja pośljednja zbirka pjesama se zove „ Neobuhvatna zemlja“. Taj naslov daje manje – više odgovor na to za čime ja uvijek žudim: da se zasitim svijetom, da upijem svijet i da to poetsko stanje izrazim. Nažalost, poezija izražava samo jedan mali postotak onog što ośećamo pred stvarima i pred svijetom.“
Poznati peruanski pisac, dobitnik Nobelove nagrade, Mario Vergas Ljosa, govori o transformaciji čitaoca u pisca:
„ Prije nego što sam postao pisac, bio sam kao i svi – čitalac. I možda sam kroz fascinaciju koju sam doživljavao preko čitanja, tj. kroz taj imaginarni život koji sam ja sebi prisvajao, vjerovatno tada otkrio mogućnosti da dodam svom životu jednu širu dimenziju, raznovrsniju, i da je ta fascinacija postepeno stvorila u meni želju, ne samo da trošim te imaginarne živote, koje su drugi stvorili, nego da i sam stvorim svoje sopstvene imaginarne živote. Uvijek sam mislio da je literatura vrsta kompenzacije, jer vi sanjate o nečemu različitom, drugačijem. Ja mislim da je polazna tačka književnog poziva uvijek odbacivanje, neprihvatanje realnog svijeta i života koji živite i način ispoljavanja nezadovoljstva prema življenju.“
I dok M.V.Ljosa, pisanje vidi kao težnju za nečim što nijesmo, htjenje nečega čega nemamo, Ežen Jonesko sa puno optimizma pristupa umjetnosti stvaranja, i za njega je
„ pisati, izmišljati, isto što i ponovo se roditi. To znači ośećati i dati ośetiti, odnosno doživjeti. Zamisliti biće jeste što i izmisliti, jeste konstruisati, to je mašta, ali zamisliti, to je ponovo naći, ponovo otkriti, ponovo stvoriti, ono što je bilo, biće i jeste. Pisati jeste otkrivati.“
I možda je u pravu M.V.Ljosa, kada kaže da je
„ nezadovoljstvo baza književnog poziva i baza svakog stvaralačkog poziva. Mislim da, ako ste u dubokoj harmoniji sa svijetom i životom, vi nemate potrebu da stvarate druge svjetove, ni druge živote...Zato me je interesovalo, već odraslog, šta se nalazi iza te transformacije stvarnosti u priču. Da li je to težnja da se od proždrljivog vremena spasu neka iskustva koja su mi draga ili želja da se oslobodim, transformišući ih, nekih bolnih i strašnih činjenica, ili samo opijenost riječju i slikom?“
I svako od nas treba sam da nađe odgovor na pitanje, zašto čitamo i zašto ne možemo odoljeti magiji pisane riječi? Za sebe znam da ću joj uvijek biti rob i doživotni poklonik.
( u tekstu su korišćeni citati iz knjige „Razgovori u Parizu“ Branke Bogavac )
„ Zašto objavljujemo knjige? To je nešto vaše što vi projektujete vani, nešto što mora da izađe, i što nije dobro zadržavati u sebi, pošto je pisanje način oslobađanja od sebe i svojih opsesija. Literatura je oslobođenje. Izraz je najefikasniji način rasterećenja. Nikad to nije negativno. Kad ima mogućnosti da se čovjek oslobodi od nekog iskustva na taj način, ne treba ustupiti. Pisanje je eksplozija u riječima.
Andrej Makin, suptilni pisac, suptilnog duha, ośeća svu moć pisane riječi, koja za njega znači sve.
„ U pisanju istražujem vječni djelić tuđe duše. Još od djetinjstva sam ośjećao potrebu za tim poetskim traženjem. Želim da prenesem neku svoju poruku za koju smatram da je važna, moj pogled na svijet, moje shvatanje besmrtnosti, beskraja. Moj cilj u literaturi je da otkrijem dio vječnosti u svima nama, a ne da lijepo rasporedim riječi na stranici. Na pisanje me podstiču uspomene i śećanja. Čovjek koji se śeća, već je stvaralac. Dok se śećate, ponovo doživljavate događaje na neobičan način, jer vršite izbor važnih trenutaka. I tada ste potencijalni pisac. Śećati se znači otkrivati svoju dušu, znači dotaći ono neograničeno što je u drugima.Uloga pisca je da zaustavi trenutak dok piše. Svaka osoba ima aplitudu sreće, nesreće, radosti. Moju treba pomnožiti sa hiljadu zbog pisanja.“
I stojim pred napisanim djelom. Upijam tuđe misli i ośećanja. Gledam film nekih drugih životâ. U svima njima pronalazim djelić sebe. To može biti poneka misao ili čak lavina ośećanja koja izbijaju s napisanih stranica listova knjige koji šuškaju u noći. Oduvijek sam se divila toj nesebičnosti pisaca, koji kroz ispisane redove, daju dio sebe. I uvijek ośetim blaženstvo, zbog date mi mogućnosti da otkrijem neke tuđe živote, da ih kradem, osvajam i čuvam u sebi, kao najljepše trenutke u kojima se zaustavlja vrijeme, u kojima se spaja vrijeme i stvara vječnost. I uvijek mi zastane dah, pred ljepotom izgovorene ili napisane riječi, umjetničke slike ili snage muzike, koja često u meni izazove suze, jer u tim trenucima, umjetnost stvaranja ośećam u sebi. I onda se javi želja da sebe iskažem drugima, nevješto, onako kako znam i umijem, ali iskreno. I znam da su nam date riječi, slike i muzika, kao mali način da dio sebe poklonimo drugima. Ali stalno ośećam veliki teret nesklada između onoga što ośećam i onoga što uspijevam da iskažem. Prokletstvo u neiskazanom, prokletstvo u očekivanom i nesaznajnom. Prokletstvo u željenom i traženom. I znam da ću zauvijek ostati iza zamagljenog prozora, naslućujući da iza njega postoji svijet, za mene nedostižan, koji nijesam u stanju da razumijem, ali mi je kao kob, data svijest o njegovom postojanju. Tako je i uzaludan sav naš trud, da raspravljamo o bilo čemu, Bogu, ljubavi, životu. Nema istine, svi smo u pravu i svi griješimo. To je samo potvrda o nesavršenosti ljudskog bića, koje nosi božansku luču u sebi, a nikada ne zasvijetli Univerzumom. I tako me grizu neizrečene riječi. I tako ih nosim u sebi. Onako nesavršene, peku me i razdiru. I onda napišem nešto. A znam da to nešto je ništa, ali mora da izađe iz mene. Tako teret neiskazanog proživljavam ja, a kako to veliki pisci nose u sebi, kako preživljavaju porođajne muke, dok se rađa novo djelo?
Klod Simon vrlo jednostavno opisuje proces svog stvaralaštva.
„ Prije nego počnem da pišem po papiru, u meni nema ničega, izuzev bezoblične mase ośećanja, manje - više nejasnih, nagomilanih uspomena, manje – više jasnih, i neki vrlo neodređeni plan.“
Milan Kundera govori o romanu.
„ Roman je postao problem mog života. Ono što me najintimnije veže za veliku avanturu romana, to je onaj neprekidni pokret koji se sastoji u impliciranju svoje subjektivnosti u enigmatičnu objektivnost svijeta koji nas okružje. Roman je uporno traganje da se shvati onaj drugi, a to shvatanje nam omogućava da upoznamo sami sebe. Roman ne može da se svede samo na jedan odgovor. Roman želi da se dokopa svih izvjesnosti, svega što je poznato, da bi se od toga napravio problem. Napisati roman znači formulisati jedno pitanje. Izmisliti junaka, znači živjeti sa nekim drugim, izaći iz sebe, živjeti sa junacima koji misle drugačije, obuhvatiti i suprotstaviti različita mišljenja, to je smisao romana. Roman treba da pokaže život kompleksnijim nego što ga vidimo. On upravo i pokazuje kompleksnost stvari i ljudi.“
Sebe najviše nalazim u pristupu Časlava Miloša, koji umjetnost stvaranja gradi kroz strast i žudnju kojom doživljava svijet oko sebe.
„ Uvijek se bojim nemogućnosti da utolim žeđ za svijetom, glad za stvarnošću. Moja pośljednja zbirka pjesama se zove „ Neobuhvatna zemlja“. Taj naslov daje manje – više odgovor na to za čime ja uvijek žudim: da se zasitim svijetom, da upijem svijet i da to poetsko stanje izrazim. Nažalost, poezija izražava samo jedan mali postotak onog što ośećamo pred stvarima i pred svijetom.“
Poznati peruanski pisac, dobitnik Nobelove nagrade, Mario Vergas Ljosa, govori o transformaciji čitaoca u pisca:
„ Prije nego što sam postao pisac, bio sam kao i svi – čitalac. I možda sam kroz fascinaciju koju sam doživljavao preko čitanja, tj. kroz taj imaginarni život koji sam ja sebi prisvajao, vjerovatno tada otkrio mogućnosti da dodam svom životu jednu širu dimenziju, raznovrsniju, i da je ta fascinacija postepeno stvorila u meni želju, ne samo da trošim te imaginarne živote, koje su drugi stvorili, nego da i sam stvorim svoje sopstvene imaginarne živote. Uvijek sam mislio da je literatura vrsta kompenzacije, jer vi sanjate o nečemu različitom, drugačijem. Ja mislim da je polazna tačka književnog poziva uvijek odbacivanje, neprihvatanje realnog svijeta i života koji živite i način ispoljavanja nezadovoljstva prema življenju.“
I dok M.V.Ljosa, pisanje vidi kao težnju za nečim što nijesmo, htjenje nečega čega nemamo, Ežen Jonesko sa puno optimizma pristupa umjetnosti stvaranja, i za njega je
„ pisati, izmišljati, isto što i ponovo se roditi. To znači ośećati i dati ośetiti, odnosno doživjeti. Zamisliti biće jeste što i izmisliti, jeste konstruisati, to je mašta, ali zamisliti, to je ponovo naći, ponovo otkriti, ponovo stvoriti, ono što je bilo, biće i jeste. Pisati jeste otkrivati.“
I možda je u pravu M.V.Ljosa, kada kaže da je
„ nezadovoljstvo baza književnog poziva i baza svakog stvaralačkog poziva. Mislim da, ako ste u dubokoj harmoniji sa svijetom i životom, vi nemate potrebu da stvarate druge svjetove, ni druge živote...Zato me je interesovalo, već odraslog, šta se nalazi iza te transformacije stvarnosti u priču. Da li je to težnja da se od proždrljivog vremena spasu neka iskustva koja su mi draga ili želja da se oslobodim, transformišući ih, nekih bolnih i strašnih činjenica, ili samo opijenost riječju i slikom?“
I svako od nas treba sam da nađe odgovor na pitanje, zašto čitamo i zašto ne možemo odoljeti magiji pisane riječi? Za sebe znam da ću joj uvijek biti rob i doživotni poklonik.
( u tekstu su korišćeni citati iz knjige „Razgovori u Parizu“ Branke Bogavac )
објавио besherat @ фебруар 09, 2017
0 Коментари
