LJUDI I JA

"Za ono što drugi učine nama - nijesmo mi krivi,
 za ono što mi učinimo drugima - krivce ne tražite dalje od sebe samih." 

     I živim tako uz ljude, dajući im onu dozu neophodnog optimizma, koji im je potreban da im opet probudi nadu ili vrati volju za životom. Depresivne i mračne misli ljudi oko mene, potrebne su meni, da mi razbiju monotoniju vječitog optimizma. I tako se nađemo neđe na sredini, uvijek održavajući ravnotežu svojih bivstvovanja.
     Nešto o povjerenju u ljude. U tom smislu, svi imamo jak odbrambeni mehanizam, koji se trudimo da izgradimo. Kako? Kod većine ljudi sa kojima razgovaram, to ide linijom početnog nepovjerenja i opreznosti - zadobijanja povjerenja i kasnije ili gubitka povjerenja, koje dovodi do razočarenja ili održavanje zadobijenog povjerenja. Kod mene je uvijek upaljen odbrambeni mehanizam, ali ide u drugom smjeru: "a priori" povjerenje, koje se tokom vremena ili gubi ili održi. Kraće i jednostavnije. U cijeloj ovoj priči, važan je krajnji ishod, a to je - zaštititi se od eventualnog razočarenja.
     Još jedan sistem odbrambenog mehanizma, koji je kod mene uvijek upaljen, je: " Šta ili koliko očekujem od ljudi?" Ja na to kažem - ništa. Ako mi se desi nešto dobro i prijatno - meni je drago i zbog toga ośećam veliko zadovoljstvo. Ako mi ljudi pričine neprijatnosti - i to je o.k.Ništa strašno, već viđeno, već doživljeno, ništa novo, samo novi ljudi u starim ulogama. I tako me ništa ne može povrijediti, jer kroz sve to sam prošla i sve to znam i o tome imam pun dnevnik priča. Ostavljene su za prošlost, neće remetiti budućnost. Može se samo desiti da lagano nakrivim glavu u čuđenju ili širom otvorim oči od iznenađenja. I to je sve. I jako, jako sam živa - ali zaštićena.

23.06.2010.