уторак, 27. јун 2017.

RASTKO PETROVIĆ " LJUDI GOVORE "

                                             



                                                         Ostrvo oslikano riječima


     Prijatno sam bila iznenađena poslije čitanja ove knjige, jer je na mene ostavila dubok utisak, kako po svojoj neobičnoj formi i slobodi pisanja, tako i po porukama koje šalje. Pisac nije bio ograničen formom. Strukturu romana je gradio onako kako se njemu činjelo pogodno u datom trenutku. Ličnosti nijesu povezane radnjom, kako to obično biva. Ovog puta su povezane samim interesovanjem putnika za njih, sada, u trenutku, van vremenskog obilježja, u onolikoj količini, koju određuje putnik. I interesovanje za njih je površno, ništa suštinsko i duboko, više pripovjedačko, oslobođeno tereta emocija, nema emocija i zbližavanja, samo naracije. Putnik određuje kada će se pozabaviti ličnostima sa ostrva, kada će se prepustiti sopstvenim razmišljanjima, kada će svu svoju pažnju, skoncentrisati na opise prirode i promjene u njoj.
     Cijela knjiga je napisana kao slika o životu ljudi, koji su svedeni na ograničen i skučen prostor jednog ostrva. Sve njihove sudbine, zarobio je na tom malom mjestu. Možda je zbog toga i impresija o svemu tome mnogo jača, koncentrovana na mali prostor, koji ograničava kretanje i materije i misli. Svu nabijenu energiju i nemogućnost napuštanja ostrva, podstiče opisima načina života tih ljudi, koji žive bez struje, tako da tama obavija gotovo cijeli prvi dio knjige. U tami se naslućuju likovi, muški, ženski, stari, mladi, niti jedan jasno iscrtan, samo naznačen, samo dat u osnovnim crtama, samo da se naslućuje. Ne može se razumjeti ni povod dolaska samog naratora na ovo ostrvo, ali njegova želja da barkom pređe do ostrva, čak i po vremenu koje je rizično za putovanje, čak i pod teškim uslovima koji su mu predočeni ( nedostatak struje ), govori o njegovoj radoznalosti, govori o nečemu mnogo jačem, što ga tamo vuče. Likovi su mirni ljudi, uglavnom zadovoljni svojim životima i u toj masi , ističe se jedan mladi čovjek, koji svoju sudbinu, koja ga je vezivala za ostrvo, vidi kao svoju smrt.

"– To je bila želja mog oca; da ovde ostanem. Ja sam služio u marini. Putovao sam do Kine i Sidneja, i sve to mi se vrlo svidelo. Da sam ostao u marini, do sad bih bio marešal (narednik) pomorski, imao bih dobru platu. Nešto znači biti marešal; i to je život koji nešto znači, koji je za mene!
– Niste mogli ubediti oca da popusti vašoj želji?
– O, sve mi je to bilo dosadno. Čak nisam ni pokušao da ubeđujem. Čim sam došao, majka mi je našla devojku, i odmah su rekli svima da sam veren. Oni su se uplašili da neće imati ko da nastavi ovaj zanat. Kao da je to zanat!
– Devojka vam se nije sviđala?
– Ne, ona nije bila ružna, ali ja je nisam ni gledao, a kad sam je najzad pogledao, imali smo već dvoje dece i bila je stara.
– Ali sada volite svoju ženu?
– Kako mogu da ih volim, kad mi je ceo život upropašćen!
– Zašto mislite da vam je život upropašćen? Videli ste mnogo sveta i sada živite na miru u selu koje mi izgleda jedinstveno; imate decu!
– Ja više nikada ne mogu izići iz ovog sela. Još sam mlad, a život je za mene sasvim svršen. Da sam postao marešal, mogao bih pokušati u životu još i mnogo štošta drugo. Sada je sasvim svejedno: živeo ili umro.
– Ali ko vam može braniti da pokušate još uvek drugo šta u životu i u svetu! Žena i deca će vas čekati.
– Ne verujem da je moguće. Da nisam poduzeo zanat, još bih i mogao. Ovako, danas treba naloviti ribu za ručak, i sutra za večeru itd. I koji je onda dan kad mogu poći a da svi zbog mene ne budu gladni toga dana!
– Ovako ste bar u svojoj zemlji. Ne volite svoje selo?
– O, mogao sam uvek doći docnije. Ovako ne volim ni njega, ni ikoga; ni majku koja je tražila devojku, ni oca, ni brata, ni decu. Mislim da ne volim nikoga. Oni su me svi uništili. Naročito me je otac uništio. Da me je ubio ne bi ništa gore učinio."

     U drugom dijelu knjige se ne govori, ali se ośeća, da je bolest mladog čovjeka Pipa, izazvana njegovim konstantnim nezadovoljstvom životom i tako se njegova sudbina izdvaja od svih ostalih sudbinâ ljudi sa ostrva. Drugi dio je u neku ruku, rasplet nagoviještenih motiva iz prvog dijela. To se posebno odnosi na Pipa . Njegovo oporavak govori o prihvatanju sopstvene sudbine i neminovnog, onog od čega nije uspio da pobjegne.
     I putnikov sastanak sa Ivonom , nije nikakvo zaljubljivanje, nije ni čežnja za ljubavlju, već, eto samo igra, izazov, trenutak koji želi da doživi, da ljepotu ostrva ostvari u ljepoti žene. Samo jedan razgovor, jedan zagrljaj , na tom čudesnom ostrvu i ništa više.
     U trećem dijelu, možemo uočiti svu umješnost Rastka Petrovića kao pisca, koji na izuzetan način opisuje prirodu, dok ujedno razmišlja o životu. Jer nije bez razloga povezao bure, munje i gromove u prirodi, sa svojim teškim i sumornim razmišljanjima o životu, o postojanju i smislu postojanja.

" Svud oko mene, do u beskraj, jedino voda, vazduh, zemlja i nebeski ognjevi. Ptice i slepi miševi koji lete između toga. Ribe koje proplivavaju. Ima svakako sitnog jezerskog zverinja tj. ima elemenata koji su večiti u vaseljeni, i čija se vrednost, u večitoj transformaciji, ne menja. I ima elemenata koji predstavljaju život, koji su čudo, ne samo zato što postoje, već i u odnosu prema onoj prvoj kategoriji. Ovi unose u večite elemente nešto neobjašnjivo i na izgled prolazno.
Zatim, isto tako na izgled efemerno i neprirodno kao ptica i slepi miševi, struje kroz svet električne reke, matice zračenja i talasi. Nevidljive eksplozije i katastrofe odnose ono što je u neposrednoj mojoj blizini, u visine koje se ne mogu ciframa označiti; i strahovite kataklizme donose silu visina, kao bezmerne vodopade, čak na ivicu čamca koji od toga podrhtava.
Od tog planetskog survavanja voda igra; razliveno srebro. U neposrednoj mojoj blizini akvatično bilje diže se iz vode. Svojim dugim lišćem ono diše vazduh nad vodom i svojim stabljikama vodu. Ribe proplivavaju kroz stabljike. Slušam lagani šumor ovoga bilja i glasna dovikivanja ptica u visinama. Čuje se šum vazduha i vode, a iz daljine dopire lavež.
Pored svega toga, nazivam opet, po navici, to noćnim ćutanjem i tišinom. A ipak razaznajem da nikada priroda nije bila u življem, u opštijem šumu i razgovoru, u žuborenju. Čujem životinju kroz ševar, čujem šuštanje grančica u drvetima. I ceo bi svet to nazvao tišinom. Jedino zato što se ništa ljudsko ne meša svojim glasovima u žuborenje predela u noći. Dovoljno je da čovek zamukne pa da se glasovi prirode dignu oslobođeni a da on sve to nazove: tišina.
Sva priroda okolo je u jedinstvenome radu sarađivanja. Reklo bi se da je sve u prirodi novo i kao da je tek postalo. Sve ide tačno i sa zanosom i ovaj život zemlje i neba užasan je i veličanstven. U odnosu na život organizama, jer ga ovi ne mogu izmeniti.
Da, to je ono što je večito, ta stalna svežina postanja, ta prisutnost postanja, a ono što ga vidi, oseća, pozdravlja i potvrđuje, moj duh i ja sav, prolazno je; neprestano na samrti. Nema u meni nikakve žalosti za tim, nikakve žalosti, ali uzbuđenja: da. Da li mogu da napišem to jednom sad i više nikada? Jer niko više neće verovati; ni ja više neću verovati. Ali sada: da! Verovali ili ne verovali! Žao mi je života ove poslednje biljčice, kao i moga. Ne suviše, taman koliko da je isto; ili možda malo više ove biljčice, a ipak tako malo da je mogu i iščupati dok razmišljam ovo a da nemam nikakve griže savesti. Žao mi je i svršetka pokreta čamca koji se njiše. Ili ne, sve je to laž jer je misao. Neću da mislim. Neću da mislim, i evo više ne mislim. Ne žalim više nikoga. Ne žalim više ništa. Živim samo svojim ćelijicama, samo ćelijicama. Kao biljka.
Munja koja suvo ošinu nebo pokaza odjednom sve obale jezera do najvećih preciznosti. Barke koje su ukotvljene nekoliko kilometara dalje uz obalu, mreže, vrbe nad njima. I pokaza čitav red brda i Mont Palankinos koji kao da svojim zidovima drži nebo. Sva priroda bi oštra i plava kao umrla usna. Jedna zvezda pade čim se povrati mrak. Zasenjen, ne vidim više ni tamne profile drveća i bliskoga brega: svet se suzio na malo srebrne vode preda mnom i na sazvežđa iznad mene. Pogledah u jednom pravcu i videh najsjajniju zvezdu kako odlete koso u neki dalek prostor izvan zemlje. Njena slika, načinivši taj isti put u suprotnom pravcu, po jezeru pojuri pravo meni, do samog čamca, gde se odjednom ugasi. Zabluda oka savršena: vidim istovremeno jednu zvezdu koja leti iznad mene i jednu koja leti pravo na mene. Povijem se u barci, kao da će me pogoditi. Priroda baca svoje meteore, svoje munje, i slike svojih munja, nemo i ubilački kao prvoga dana.
Drveta koja se primećuju ili ne preko dana dok ljudi žive kraj njih, sada žive svoj puni, integralni život. Svaki list ima slepi napor da se odvoji od susednih listova kako bi što potpunije disao. Osećam to, i onda nesvesno razdvajam prste na rukama kako bi ih vazduh što bolje obavio. Od gore do dole i bilo s koje strane na drugu, nijedne misli. Sve što je čovečansko najzad spava i duboka ljudska disanja isto su tako mirna kao disanja šuma. Moja misao takođe više ne radi. Samo da zaključi da živi i da je tu jedina. S vremena na vreme ona pokušava da poleti. Udara se o sve oko sebe kao slepa ptica. Zatim ostaje mirna i zadihana.
To nije lepota oko mene (video sam toliko jezera i ovo nije ništa čudnije od ostalih), već ispleteni život onoga što sačinjava prirodu. To nije jezero na kome sam, već jedan grdan splet zakona i sila; i moj život u tome gori kao plamičak. Noć je bezmerna."
....................................................................
"Zatim još sevaju munje i padaju zvezde. Padaju, padaju. Kakva strahovita noć meteora. Demonska! Zašto ne demonska? To je jedan od položaja našeg saznanja u svemu ostalom.
Do kraja ove noći (večito!) čovečanstvo ne postoji. Njegova misao ne postoji. Samo ovaj deo površine zemlje, jedne od kosmičkih tela u noći, u opštenju sa drugim telima, drugim kosmičkim silama u prostoru. Ptice ovde i tamo ćute u lišću. Zora, kada se digne, doći će kao i da je poslednja. A mi? Mi ne tražimo ništa bolje do da budemo zaboravljeni. Zar? Zaboravljeni."

     I opet efektna završnica romana, prepuna zvukova, opisa krika koji može biti krik umrlog ili krik novorođenog. Rastko poistovjećuje bitnost tog iskonskog krika, poistovjećuje ga sa slikom krvi, jer je krv i na početku i na kraju. Asocijacija krika i krvi , da li za nečiji kraj ili za nečiji početak ili istovremeno, jer život i smrt su jedno, jer život i smrt se prepliću, sačinjavaju krug onoga što zovemo postojanje.

" Odjednom strahovit krik, penjući se i spuštajući, zvuk sirene, prelete preko jezera. Ima dosta vremena da su potmulo u ušima svi elementi iz kojih je sastavljen. Kao u muzici gde se odjednom srede u jedan vapijući glas. Dremljiv, mora da davno čujem slabe i neodređene glasove. Iz njih se odjednom izgradio i prelio ovaj krik. Nesvesno sam ga upoznavao pre no što se izgradio, a kad je došao poznao sam ga kao teškoga poznanika. On je oštar, čeličan, ljubičast i vreo, mirisa na sumpor. Sve je u njemu mehaničko, električno i neumitno. Reklo bi se oštri pisak sirena. Kao da objavljuje požar, nesreću, sudar. A za njim opet ćutanje. Ćutanje, ćutanje. U njemu ima ipak nečega strahovito bolnog, ljudskog, čovečanskog i vapijućeg; u tome kriku, električnom i mehaničkom koji dolazi iz ljudskog grla.
Neko koji je u ropcu, čije je telo rascepano, koji gubi krv. Neko koji umire, koga ubijaju. To je krik koji je izišao iz krvi, kao kakva zvučna eksplozija iz susreta krvi, vazduha i prostora. Taj krik, koji se, evo, apsolutno identično ponavlja, isti je kao ova munja u prostoru. On osvetljava naglo, odjednom, nešto što ja na danu nisam uočio, jer je suviše mnogo predmeta bilo zajednički osvetljeno i zvučno. Ja sam znao ceo predeo a ipak mi je samo munja pokazala onaj gradić u drugom planu, iza jezera. Video sam toliko ljudi u ovom mestu ali je bilo nužno da bude potpuna noć, tišina, pa da mi jedan krik osvetli odjednom celo jedno trpljenje; trpljenje u tome čoveku što viče, što je bio zagubljen u toj gomili i sada odjednom zvučno izdvojen jedini, jedini je prisutan, jedini u ovoj prirodi, nad crvenom krvlju koju gubi, nad vodom, nad biljem, u gašenju meteora.
To može isto tako biti žena kao i čovek. Snažno stvorenje. I mora biti čovek ili žena koji umiru; jer se inače ne viče ovako, ljudski i mehanički, i telom i duhom, silovito.
Izlazim iz čamca, idem lagano uz obalu, u tome pravcu. Mislim: Kako ne potrče svi onamo! Svi prozori nisu zatvoreni, a ljudi, do kojih dopre taj glas, ne mogu a da se ne probude. Vidim da su neki prozori uistinu osvetljeni. Pogađam da su tamo ljudi seli u postelje i prisluškujući vrisak govore šapatom sa ženama. Ali zašto ne pođu da vide šta se događa? Čujem, zatim, takođe ljudske glasove negde iza kuća da se, kao paprati uz visoko drvo koje čupaju elementi, skupljaju i pužu uz veliko, strahovito kreštanje. Jedan jedini strašan glas penje se i previja, zaleta se između svoda i jezera, iz sitnih, uzbuđenih ljudskih glasova; strašno sitnih i preciznih.
Vidim ih u pomrčini, pred kućom. Nekolicinu. Ne vidim nikoga zasebno, već sve zajedno. Više nagađam. Ne znam ima li žena međ njima. Prozori okolnih kuća su sasvim mračni, ali mora da se odande ljubopitljivo sluša, mora da su lica uzbuđenih devojaka ili žena, iznutra, uz same prozore. Žena, jer sad se jasno razaznaje da je to žena koja viče, kriči divlje u kući na kojoj između preklopljenih kapaka sija duga, svetla linija. Ljudi govore poluglasno. Ja ne razaznajem, ne slušam njine reči; oni ne primećuju moj prilazak; ipak razumem jasno šta se zbiva. Čak me ne zanima ni šta je tu, ni što sam tu. Jedino: ja sam tu došao i sad sam tu. Svakako da je strašno dockan. "

     Još jedan interesantan monolog, koji sukobljava dva pogleda na život, onaj optimistični i onaj pesimistični. I kad bolje razmislimo, oba su u pravu, jer pod teretom svakodnevnih briga, često pomislimo da je cijeli život samo patnja i muka i da ga takvog ne vrijedi živjeti. Ali kad naiđu bolji dani, sagledamo svu ljepotu življenja i svega onoga što nam on donosi, shvatajući ipak da je život samo jedan i da ga trebamo odživjeti na način kako to najbolje umijemo i znamo.

" – Nalazim da je glupo živeti; eto to. Evo, ceo svet žali ovu ženu zato što pati, i ova je kao sve žene zaista jadnica, ali, što se mene tiče, ja žalim pre svega toga što se rađa. Zašto da živi, šta će njemu da živi! Da bi prvo jeo svog oca, pa onda njega njegova deca i najzad da crkne.
– 'Ajde, 'ajde, – reče drugi. – Preteruješ. Kao uvek. Zar bi se moglo živeti bez dece? Ja volim svoju decu, i ne nalazim da me jedu. I posle, ne možemo reći da nam u mladosti nije bilo dobro. To zbog nas trpe ovako žene, jer mi volimo da ih volimo. I decu da volimo.
– Šta će mu da živi, kad je to sve isto, i kad će to uvek biti isto! Biće lep i mlad i verovaće da može šta hoće, a ustvari, može samo jedno jedino, a to je ono što su svi mogli. Ništa bolje ni više. Posle će biti star, star.
– Kao ti, recimo! – reče onaj nasmejavši se.
– Kao ja. I kad bude video devojku, neće imati snage čak ni da je poželi. Jest, kao ja. Ako bi trebalo roditi se ponova, i ako bi me pitali, ja bih rekao: Ne!
– Idi crkni. Premlaćen! Lažljivče. Ja da imam da se rodim, i bez ruku, ja bih rekao: Da, da! Opet mlad i lud, ma i bez ruku, ma i u sramu. Opet.
– Da, opet, – ponovi čovek ironično. – Opet!
– To može biti takođe i devojče!
– Apsolutno, i devojče. To je čak verovatno.
– Kad bi trebalo da se ponova rodim... Mislim na sve to... Zamislite, taj dečko koji dođe, koji raste, raste, i koji ostaje dok mi odlazimo. Uskoro samo oni što su kao on biće na ovom jezeru. Nijedan od nas; baš nijedan! Nigde u svetu nijedan od onih što su danas. Onda bih voleo da se rodim opet, ne da rastem, već da se nađem međ njima, pa da pogledam svuda u krug.
– I na kom kraju sveta bi hteo da to bude? Možda baš ovde?
– Da, baš ovde ako treba.
– I onda bi opet imao da umreš, i opet bi želeo da se ponova rodiš da bi opet pogledao i tako redom.
– Opet bih to želeo.
Čovek koji je govorio u početku veselo, rastuži se očito. Njegov glas postade vreo i nesnosan kao kod alkoholičara.
– Mislim da je sad već gotovo. Bar se odande više ništa ne čuje.
– Gotovo? Tek počinje, – reče onaj smejući se, – tek počinje. To jedan novi čovek pušta prvi put svoj glas."
.......................................................
"To je čudno kako će on živeti. Nikad se ne zna kako će živeti čovek koji tek počinje da diše. Voleo bih da znam šta će reći o životu kada prvi put bude trebalo da nešto kaže o njemu. Smešno je kako ljudi govore o životu.
Svaki ima svoj sud o njemu... Treba poklati sve petlove. Čak ako bi dan i zaboravio da svane – kakva glupost! To nije da bi pevali, već da bi sebe razbudili. Šta me se tiče šta će misliti o životu. Šta mislim ja o životu? Ja govorim mnogo o njemu, ali, da li zaista mislim o njemu? Šta će biti taj novi čovek? Ribar? Možda i nešto sasvim drugo! Možda će ići da živi na drugoj strani! Mi ne možemo ništa da znamo o tome šta će biti sa životom jednog čoveka. To može biti jedna jedinstvena stvar: život koji tek počinje. Jedinstvena.
Ja? Ne, ja ne bih hteo da se može ponova početi. To može biti jedinstvena stvar... Jedinstvena..."

     Realistična razmišljanja o životu, o njegovoj jedinstvenosti i neponovljivosti, o nepoznanici ljudskih sudbina, kojima se ne treba mnogo ni opterećivati, jer svaka je sudbina jedinstvena i zato napisana samo jednom.

29.09.2010.

недеља, 25. јун 2017.

ANTHONY DE MELLO : “ BUĐENJE “

                                         
           
                                                “ AH ,TE ŽENE “

     U većini slučajeva, moderna žena je lovac. Nasrne tako na jadnog muškarca, svim sredstvima, ne prezajući ni od čega. I šta se dešava? On iscrpljen, izmrcvaren, poslije očajničke borbe, pada pokoren, ne od ljubavi, nego od same muke. Tako ucmekanog muškarca, možete koristiti jedno vrijeme, uživajući u sopstvenoj zabludi da je vaš i da vas voli. Istina je pak, da on jadničak, onako iscrpljen, nema snage da se odupre, te tako tavori u svojoj besvijesti, dok ne smogne snage da pobjegne glavom bez obzira. Nikada više tu lovinu ne uhvati. Taj postaje maratonac na duge staze.
     A, šta radi žena? Šepuri se kao ofucali paun, misleći da je "ona prava" i da ga je uhvatila, i da će ga sada tako mučiti svojom ljubavlju, koja je sve drugo, samo ne ljubav. Prije svega je to sado – mazohistički emotivni stroj za uništavanje dvije osobe o jednom trošku. Moćna mašina. Ovu mašinu je u procentima, već kupilo 90% žena, zato muškarci – oprez!!!!
     Iza njihovih slatkih riječi, đakonija kojima će vas hraniti dok vas ne omami, iza njihovih zavodljivih toaleta i donjeg veša, ( ako imate sreće i ponekog intelektualnog razgovora), stoji moćna mašina, sakrivena iza zavjese od brokata i stupa na scenu onda kada se najmanje nadate, kada ste uljuljkani dobrom hranom ili pićem, ili boljom varijantom - dobrim sexom. Ah, dragi muškarci, zar se kroz istoriju nijeste opekli bezbroj puta? Zar nijeste shvatili da, ako nijeste dobri, poslušni i ponizni, ukida vam se obrok ( do juče perfektne hrane ), kao i blagodeti svih sexualnih zadovoljstava. Uvijek padnete na isti fazon i tako kroz istoriju, sami vrtite točak koji se okreće uvijek u istom smjeru.
     Ne znate vi žene. Vidite je uveče, pod svjetlima neona, kada blista ( ma samo zbog neona), ili u polutami spavaće sobe, đe će vam ugoditi razvratnim igrarijama, ali samo zato da bi dokazala sebe i svoju nadmoć. Ne varajte se nikada da vas ona voli. Toga nema više na tržištu, nema ni za zlato. Samo se igra sa svojom lovinom. Lovina je više na cijeni, ako je traženija i rjeđa vrsta. Onda je to za ženu – lovca pravi izazov. Upotrijebit će svu svoju žensku maštu, kojoj niko do sada nije sagledao granice, jer ih i nema, kada se ona baci na lovinu, jer varijante i pristup hvatanju lovine su bezbrojni.
     Žene su zaboravile jedno nepisano pravilo koje glasi : „ Muškarci su lovci, a žene su lovina.“ I samo zbog tog jednog prekršenog pravila, došlo je do zamjena teza i do svjetskog karambola zvanog žene - jači pol.
     Ne znate vi žene. Pogrešno ih nazivate ljepšim polom. Da, da, ma svratite vi nekada u nezgodno vrijeme, pa da vidite šta su brci šerifa Mc Clouda , šta su noge Maradone, šta su nepregledne šume ispod zavodljivo dekoltiranih majica.
     I tako moji dragi muškarci. Lekciju nijeste naučili nikada, iako već znate sve. To ide tačno po poglavljima, i uvijek je tako i ne znam kako ste toliki optimisti da pomislite da će nekada da bude drugačije. To je lekcija iz „Vječne knjige“ i to se ne može promijeniti, ali to još nijeste shvatili.
     Prva lekcija je,  pretvaranje da je ona najbolja, najpametnija, najprijatnija, puna razumijevanja za sve ljude i njihova stradanja ( a stradalnik ćete biti baš vi, hi, hi), širokogruda, tolerantna, duhovita, šarmantna, obrazovana, načitana, uvijek dobro raspoložena, uvijek dobro doćerana, izuzetna domaćica. Ma vi već počinjete da mislite da gledate film naučne fantastike. Uzdignete se do zvijezda, ali ne znate da ste samo glumci u „Zvjezdanim ratovima“, eto tolika je vaša povezanost sa zvijezdama. Opčini vas vaša zvijezda Danica, Milica, Dušica, Milena , Zvjezdana, Slađana, sve imenima od milja - kasnije do nemilja. I obuzme vas varka, jer ona tako prija, i vama , a pogotovo vašoj sujeti ( što je i suština čitave priče u svemu ovome ).
     Obasipa vas napornom ljubavlju, napornom pažnjom, zahtjevima da želi da budete stalno zajedno, ali ne zbog toga da bi vas ona na nešto prisiljavala, nego zbog toga što vas ona neizmjerno voli. Pristanete li na taj obrazac nazovi ljubavi, ispekli ste sebi pitu.
     Iz istog razloga – nazovi ljubavi, želi da učestvujete s njom u svemu što ona radi, jer vi ste u ljubavi ravnopravni i toliko se volite, da ne možete da zamislite ni jedan minut da posvetite sebi, jer tako uskraćujete minute nazovi ljubavi. I tako počnete da učestvujete u njenim kupovinama, posebno sitnicama vezanim za kuću, jer to je vaše ljubavno gnijezdo u kojem odluke donosite zajedno ( a gle, sve bude po njenom, ali važno je lobirati sebe pojmom ravnopravnosti ).
Ovo je ujedno i prva faza nazovi ljubavi u kojoj uvijek uživate.
     Ona će vas ubijediti i da je gledanje fudbala maloumno, a posebno izlazaka sa dojučerašnjim drugovima, jer eto, čitav život ste proveli sa njima i ona će vas ubijediti da u toj slobodi i nijeste bili toliko srećni koliko vam se činjelo, jer vam je uvijek, u dubini duše nedostajala ona. I kako ste imali sreću što ste se našli, jer je malo ljudi koji se tako dobro slažu i razumiju, kao što je to slučaj kod vas. I zašto gubiti dragocjeno vrijeme sa drugovima, kada vrijeme nazovi ljubavi brzo protiče i treba ga iskoristiti na najbolji mogući način, svaki minut, svaki sekund. I ovo je lekcija broj jedan. I jedno vrijeme će vam biti super, ubijedit ćete sebe kako ste najsrećniji muškarac na ovome svijetu, čak i u istoriji civilizacije.
     Druga lekcija je ujedno i druga faza nazovi ljubavi. Hvata vas zamor, počinjete da gubite interesovanje za sve ono što vas je do juče interesovalo, polako gubite sebe, svoju sopstvenost, postajete nervozni, razdražljivi, nedruželjubivi, ośećate konstantan nedostatak energije, budite se umorniji nego što ste legli, počinju da vam se javljaju i boleščine, koje do tada nijeste imali, jer organizam je psihičko – fizički izmoren nazovi ljubavlju. Često ośećate depresiju, a zadnja faza je apatija. Ispod toga nema i to je dno dna. Onda dobijate status polumrtve ili polužive lovine. To je tačka koja vaga vašu situaciju. Da li ćete oživjeti ili zauvijek ostati polumrtvi? Ako tada dobijete snagu i prijeko potrebnu volju za životom, postat ćete onaj maratonac na duge staze s početka priče, a ako ne.... Tajnu ne želim ni da vam otkrijem, bolje ne, kada se ne zna, lakše se podnosi.
     Ovo je uvijek ovako i redosljed je uvijek isti. I nemojte se varati da će vam sa drugom ženom biti bolje. Ne živite u zabludi i lažnim nadanjima. Bit će sve isto, samo naizgled ljubav će naizgled drugačije izgledati i možda će biti malo razlike u vremenu trajanja prve faze cijele ove priče – faze uživanja, a i druge faze – vašeg odumiranja.
    
Čisteći jednog dana šporet sam razmišljala: „ Kako to da sam ja njemu nekada bila san, a sada sam mu noćna mora ? “, mislim muškarcu, a možda i šporetu, ko zna? I ne pitajte me kako sve ovo znam? Pa žensko sam,valjda?
     A da ne bi sve bilo crno, postoji i lekcija broj tri ili treća faza, ali samo za one maratonce na duge staze, s početka ove priče. Juče sam pročitala spasonosnu knjigu , koja bi mogla da spasi maratonce, jer ipak ljudski rod treba, kako tako da opstane. To je „ Buđenje“ Antoni di Mela. E, jedini spas vidim u toj knjizi, za pametne muškarce i rijetko pametne žene. Juče sam je pročitala i spasila se, jer poslije one epizode sa šporetom, shvatila sam da nešto nije kako treba.
     Da ne bi bilo rekla – kazala, da vidimo šta jedan pametan čovjek kaže:


„Jedna žena mi je pričala kako je njen ujak, sveštenik u lokalnoj crkvi, uvek počinjao besedu rečima: "Samo je žrtva dokaz ljubavi; mera ljubavi je altruizam."
Savršeno! Upitao sam je: "Da li biste poželeli da vas volim po cenu svoje sreće?" "Da", odgovorila je. "A vi mene?" upitao sam. "Da", rekla je.
Zar to nije čudesno? Ona bi volela mene po cenu svoje sreće i ja bih voleo nju po cenu moje sreće. I tako, imali bismo dve nesrećne osobe, ali živela ljubav!“


     Ili šta kaže o ljubavi. I ovo je spas za maratonce:

„Savršena ljubav isključuje strah. Tamo gde postoji ljubav ne postoje zahtevi, očekivanja, zavisnost. Ja ne tražim da me učinite srećnim; moja sreća ne zavisi od vas. Ako morate da me napustite, neće mi biti žao samog sebe; izuzetno mi prija vaše društvo, ali ja se ne vezujem za vas. Ja uživam u vašem društvu na temelju nevezanosti - na uživam ja u vama, to je nešto veće i od vas i od mene, nešto što sam otkrio, neka vrsta simfonije, neka vrsta orkestra koji svira u vašem prisustvu. Ali, kada odete od mene, orkestar ne prestaje da svira. To je orkestar velikog repertoara i nikada ne prestaje da svira.
Čitavo je buđenje u tome.“


     Još malo o nazovi ljubavi:


„Čini se užasno postaviti takvo pitanje, ali može li se reći da me volite ako se zakačite za mene i ne dozvoljavate mi da odem? Ako me ne ostavljate na miru? Može li se reći da me volite, ako imate potrebu za mnom, psihološki ili emotivno, da biste bili srećni?
Jer, takva ljubav je u suprotnosti sa univerzalnim učenjima svih svetih spisa, svih religija, svih mistika.“


     Opisuje i usamljenost, zbog koje često pogrešno mislimo da nam je u životu potreban uvijek neko:


„Usamljenost se ne leči druženjem sa drugim ljudima. Usamljenost se leči kontaktom sa stvarnošću. O, toliko toga može da se kaže o ovome! Dodir sa stvarnošću, krah iluzija, neposredan odnos sa onim što je stvarno. Šta god to bilo, nema ime. Možemo ga upoznati, ali samo ako napustimo ono što je nestvarno. Može se otkriti šta je to biti sam kada prestanemo da se vezujemo, kada prestanemo da budemo zavisni.
Razmislite o svojoj usamljenosti. Da li je prisustvo drugih ljudi može ikad ukloniti? Ono može da posluži samo da od nje pobegnete. Unutar vas je praznina, zar ne? A kada praznina ispliva na površinu, šta se radi? Beži se, uključi se televizor, uključi se radio, čita se neka knjiga, traži se društvo drugih ljudi, zabava, zaborav. Svi to rade. To je veliki biznis danas, čitava industrija organizovana da nas zabavi i odvuče naše misli na drugu stranu.“


     O sopstvenosti, sreći i sopstvenoj slobodi:


„ Ništa ne treba da učinite da biste postali srećni. Veliki Majster Ekhart rekao je: ";Bog se ne dostiže procesom sabiranja nečega u duši, već kroz proces oduzimanja." Ništa ne morate učiniti da biste bili slobodni. Potrebno je samo da odbacite nešto. Tada ste slobodni.
Tim povodom, pao mi je na pamet jedan irski robijaš koji je prokopao tunel ispod zatvorskog zida i uspeo da pobegne. Izašao je usred dvorišta osnovne škole, gde su se igrala deca. Prirodno, kada je izašao iz tunela, nije mogao da se obuzda, pa je počeo da skače i igra, vičući: Slobodan sam! Najzad, posle tri godine!" Jedna devojčica, nedaleko od njega, ljubomorno ga je pogledala i rekla: "Blago vama! Ja moram još pune dve godine da provedem ovde."

„Ti možeš da učiniš šta god želiš i ostaneš ono što jesi, ali ja ću se zaštiti, biću ono što jesam." Drugim rečima, neću ti dozvoliti da manipulišeš sa mnom. Živeću svoj život, ići ću svojim putem, biću slobodan da mislim ono što hoću, da idem za svojim sklonostima i ukusima. Reći ću ti ne, ako osetim da ne želim da budem u tvom društvu. To neće biti zbog negativnih osećanja koja izazivaš u meni, jer to se više neće desiti - nećeš više imati nikakvu moć nada mnom. Jednostavno, možda će mi više odgovarati društvo nekih drugih ljudi. Dakle, ako me možda upitaš: "Šta kažeš da odemo u bioskop večeras?" odgovoriću: "Žao mi je, ali više volim da odem s nekim drugim. Njegovo društvo mi je prijatnije od tvog." I to je to. Predivno je umeti da se kaže ne drugim ljudima. To je deo buđenja. Deo buđenja je živeti sopstveni život po svojoj volji. I upamtite: to nije egoizam. Egoizam je očekivati da neko drugi živi svoj život kako vi smatrate za shodno, po vašoj volji. To jeste egoizam. Ali živeti svoj život kako mi smatramo za shodno nije egoizam.


    
Ovo je bio pametni de Melo sa svojim mislima o ljubavi i usamljenosti, jer nedostatak ljubavi, a velika usamljenost nas često i ćeraju u nazovi ljubavi. Recept sam našla za maratonce, za neke buduće, koji će smoći snage da odbace iluzije i sopstvene ljušture, da uspiju ponovo da nađu sebe, i da sa svojom sopstvenošću nađu drugu osobu koja ima svoju sopstvenost i da mirno stanu pred nju. I tek tada nastaje nesebična ljubav. Sve ostalo su varke i nemojte im vjerovati kad vam kažu da nijesu.
     Jedini mudrac, koji je sve ovo "a priori" znao i nije se trudio da mnogo prolazi kroz sve te faze, bio je Šopenhauer, ali Šopenhauer je jedan, a mi smo ipak obični smrtnici, na teškom putu iskušenja koje nam donosi ljubav.


Berane,13.06.2010.


уторак, 20. јун 2017.

"USTA PUNA ZEMLJE " BRANIMIR ŠĆEPANOVIĆ ( esej o psihološkom romanu )




                                               PRIČAM VAM PRIČU

     Pisati o ljudima, o njihovim sudbinama, o unutrašnjim borbama i onim borbama sa spoljašnjim svijetom, uvijek je u književnosti davalo velike mogućnosti da se otvori niz varijanti u odabiru motiva i tema. Psihološki roman, kao kategorija koja daje tu mogućnost, tako postaje, visoko kotiran i opšteprihvaćen od strane najvećeg dijela čitalačke publike. I nema nikakvog razloga da i danas ne bude u jednakoj mjeri aktuelan i u žiži interesovanja svakog pojedinca, ako ni zbog čega drugog, a ono zbog same svoje suštine poniranjâ u najdublje vilajete sopstvene duše. Jer zaista, šta bi nam to bilo važnije i dragocjenije nego sagledati sopstvenu nutrinu, razumjeti je i započeti traganje za svim onim što u nama obitava?
     Ono što nam psihološki roman nudi kao svoju najveću vrijednost je, duboka psihoanaliza kojoj junak romana pristupa i njegova iskrena težnja da nam samog sebe otkrije do najsitnijih i najintimnijih detalja. Dajući tako sebe na dlanu, neminovno se kao pośljedica toga davanjâ, mora iznjedriti duboka veza između njega i čitaoca. A nekako se čini prirodno, da na tako otvorenu predanost i iskrenost, i sami reagujemo na isti način. Tako prihvatajući junaka, učestvujemo u njegovom životu i zadiremo direktno u sve kutke njegove duše, te postajemo učesnici date nam priče.
     Ujedno, dobijamo i mogućnost da onoga kojeg smo dobili na pladnju, možemo slobodno analizirati, secirati, postajati njegovi štovatelji ili pak njegovi kritičari, te ga u nekim momentima braniti ili ga osuđivati. Vrlo smjelo, zar ne? I svjesno ili nesvjesno, junak romana postaje u neku ruku naša žrtva i naše vlasništvo kojim raspolažemo. I samo zahvaljujući njemu, sami dobijamo na značaju, dajući sebi za pravo da o njemu govorimo, da se njime bavimo, da ga citiramo ili da o njemu pišemo. I nije neophodno da budemo ni profesori književnosti niti književni kritičari, da bi dobili ekskluzivno pravo da s njime odživimo njegovu priču.
     Onakvi obični kakvi jesmo, zatečeni u neobaveznoj toaleti i scenografiji koju pruža bilo čiji dom, sve u kompletu sa sopstvenim vrlinama i manama, odjednom dobijamo važnu ulogu u određenom istorijskom trenutku dok čitamo roman, udobno smješteni u fotelji i čarolija može da počne. Sada smo i sami prepušteni vještini pisca koji će nas uvesti u priču, donijeti nam napetu atmosferu trenutka, istaći jačinu izrečene misli, u pravoj mjeri dati količinu ośeta iskazanog u emociji koju junak romana ispoljava. I ako zadovolji sve ove parametre, postoji velika vjerovatnoća da u rukama držimo knjigu koja ima sve izglede da bude dobar psihološki roman.
     S druge strane, postoji još nekoliko bitnih faktora koji doprinose različitim viđenjima i tumačenjima svakog romana. Tu prvenstveno mislim na razlike koje postoje među ljudima i koje je potrebno istaći, bez ikakve moje zle namjere da upadnem u bilo kakvu zamku narušavanja rodne ravnopravnosti, vjerske i nacionalne isključivosti ili bilo kakve druge podjeljenosti upotrijebljene u nekom pežorativnom smislu. Naprosto, prirodno je da po samom svom mentalnom sklopu, muškarac i žena na različite načine doživljavaju svijet oko sebe, a samim tim i ono što pročitaju. Takođe, način života i tradicija jednog naroda, kulturološke razlike, neki su od bitnih faktora za razumijevanje svakog pročitanog djela. Stepen obrazovanja i socijalne prilike u kojima živimo, životna dob takođe. Na kraju krajeva, da pojednostavimo gradivo i da se baziramo samo na jednom od tih pojmova i da ga svedemo na akumulirano životno iskustvo. Zato ne mislim da griješim, ako kažem da se književna djela trebaju čitati više puta i to u različitim životnim periodima, što i sama poštujem i vrlo često radim.
     U zavisnosti od toga koliko se naša životna iskustva poklapaju sa iskustvima koje nam daje junak romana, stvorit će se manji ili veći stepen prisnosti koju ostvarujemo s njim. I tako ćemo, nemalo uživati u nađenom razumijevanju i poistovjećivanju s junakom ili ćemo pak postati njegov antipod.
     Imajući u vidu sve ovo što sam do sada napisala, uz činjenicu da iza sebe imam već poprilično pomenutog akumuliranog životnog  iskustva, dio napisanog romana koji se zove - moj život, dala sam sebi za slobodu da se osvrnem na jedan, po meni, izuzetan psihološki roman koji sam davno čitala, a koji me svojom već potvrđenom vrijednošću, nagnao da ga ponovo pročitam. Želim da kažem koju riječ o romanu Branimira Šćepanovića:” Usta puna zemlje “.
     I šta je to što sam shvatila nakon nekoliko pročitanih stranica? Cijeli roman predstavlja interakciju pojedinca i mase i bez tog jedinstva ni jedni ni drugi ne bi postojali, jer srazmjerno količini uticaja pojedinca kojom on djeluje na masu, nastaje ista količina reakcije od strane mase na pojedinca . Od samog početka, niko tu nije statičan i pasivan, akcija je krenula odmah i već na prvim stranicama , rodila se drama. I pogledajte pažljivo, kroz cijeli roman se vrši naizmjenična razmjena odnosa snaga između pojedinca i mase. I to njihovo stalno preplitanje ośećanja, čini glavnu okosnicu romana.    
     Ukratko, priča teče ovako: čovjek koji saznaje da boluje od neizlječive bolesti, dolazi u zavičaj, želeći da tu okonča svoj život. 
     Rizikujući da budem kamenovana od strane jednog dijela čitalačke publike i javnosti, a anatemisana od strane klera, skupit ću dovoljno hrabrosti da iznesem svoje lično mišljenje u odnosu na uvijek primamljivu priču o samoubistvu kao pojmu. Ne želim ni jednom jedinom riječju da podržim taj čin i uz visok stepen opreza mogu izjaviti samo jedno, a to je da samoubistvo kao izbor mogu razumjeti. Znači podvlačim, mogu da razumijem, ne i da ga zastupam. Jer čini mi se pošteno, da ako već ne možemo da izaberemo da li želimo biti rođeni ili ne i da li želimo učestvovati u Velikom Cirkusu, onda bi trebalo biti dozvoljeno da makar imamo to elementarno pravo da izaberemo momenat kada iz njega želimo da  izađemo. Bez velikog patosa i teatralnosti, već naprotiv, razumnim rasuđivanjem i svjesnim izborom. Tu misao je smjelo iznio Branimir Šćepanović u ovom romanu, ili sam ga barem ja tako razumjela. ( 26/27 str., 29 str. )
     Ali evo da se vratimo čitanju. Pošto mi je namjera da istaknem svaki momenat u kojem su se akteri ove drame našli zajedno, smatram da ih na neki način trebam obilježiti, pa ću tako ljude koji progone glavnog aktera nazvati zbirnim imenom - masa. Sve transformacije i metamorfoze koje junak doživljava u samo jednom danu, zadnjem danu svoga života, uslovljene su djelovanjem mase na njega, koja samim tim preuzima glavni teret akcije i uzroke, dok vidljive pośljedice tih akcija, pratimo na glavnom junaku. Povratno dejstvo sile, djeluje i onda kada glavni junak svojim činjenjem, a u nekoliko situacija i nečinjenjem, uzrokuje velike promjene kod mase. I pisac tako vješto izvlači momente u kojima se oni sjedinjuju u istom ośećanju npr. ośećanju zbunjenosti, iščekivanju, mržnji i žudnji. Ali polako, da počnemo čitanje od početka.
     Odmah na početku su date dvije kontrastne slike. U mirnoj avgustovskoj noći nailazimo na spokoj kod dvojice ljudi, kampera koji predstavljaju njegove buduće gonioce i stanje beznađa kod glavnog junaka. ( 7/8 str. )
Nedugo zatim, stiže nam i druga slika, gledana različitim očima posmatrača- zvijezda padalica koja kamperima daje smiraj i san, ali i zvijezda padalica koja svjedoči o gubitku i opraštanju od čitavog svijeta u očima glavnog junaka. ( 13 str. )
     I bi svitanje. Kamperima neko obično iščekivanje očekivanog, a bolnome ,bijeg u osamu po sopstvenom izboru. Misao koja je značila izbavljenje, nepristajanje na bijedni ośećaj koji bi mu dalo sažaljenje drugih ljudi, što bi bilo neizbježno. ( 14 str. ) U ovom prvom dijelu romana vidimo da se dinamika postiže davanjem kontrastnih slika.
     Rano jutro i susret. Pomućen mir i jednoj i drugoj strani, zbunjenost kod kampera i znatiželja kod junaka, kratkotrajna nedoumica da li im prići ili otići, odustati od prvobitne namjere ili nastaviti. Odlučuje se za bijeg. ( 17 – 20 str. )
     Naizgled je nehajana konstatacija kampera , da je zastrašujuć njegov bijeg, a takođe i njegova konstatacija da ne treba da poklekne pred kušnjom da se prikloni životu, koji kao takav, nema više svoju opravdanu svrhu, ali tu je zapravo  početak svega onoga što se kasnije desilo. Glavni junak se čvrsto odlučuje za odlazak, koncentrišući sve svoje snage na misao o drvetu kao na jedan jedini objekat spasenja. ( 15 str. ) I u tom trenutku se dešava prvi preokret, nastaje drama i neobavezno, bez razloga i bilo kakvog dubljeg smisla - započinje gonjenje. ( 23 str. ) I dok masa počinje da se pita o svrsishodnosti cijelog poduhvata, junak iskazuje strah da je razotkriven u svojoj namjeri i da mu ona može biti osujećena, a kamperi počinju da iznalaze razne razloge da bi opravdali svoju novonastalu ulogu gonioca.(  27/28 str. )
      I obično jeste tako, čovjek se trudi da svom djelanju uvijek dâ neku svrhu i opravdanje, koje često biva zloupotrebljeno u odnosu prema drugom ljudskom biću. Ali vratimo se čitanju romana.
     U narednom momentu će se akteri naći u prvoj tački spajanja – radoznalosti. Kamperi će željeti da saznaju šta se to s njim dešava, a iz istog razloga radoznalosti, on želi da sazna zbog čega se oni miješaju u njegov život  tj. u njegovu smrt. I u istom momentu su se sjedinili u istom ośećanju, pojedinac i masa, progonjeni i progonitelji. ( 31 str. )
     Slijedi dramska pauza u vidu iščekivanja. I dok je junak spreman da se suoči s neizbježnim, ljudi su pomalo zbunjeni njegovom nastalom ravnodušnošću, te zastaju u čudu. ( 32 str. )
     I bi podne. Čas kad uloge počinju da se mijenjaju. Ljudi počinju intenzivno da iznalaze razloge koji bi opravdali njihovo gonjenje, a junak iskazuje prezir prema ljudima od kojih želi da pobjegne. I tu se pojavljuje druga tačka spajanja, u istodobnoj pojavi inata, sada već povrijeđenih sujetâ i pojedinac i masa žele da pobijede i započinje njihova međusobna borba. Ljudi ne žele biti izvrgnuti ruglu od strane pojedinca, dok on ne pristaje da bude žrtva, i na toj tački se mijenja pojedinac, kojem inat postaje pogonsko gorivo za pronalaženje izgubljenog smisla kojeg daje životu i izlaska iz dotadašnje ravnodušnosti i ośećanja beznađa. Ovo je prva njegova metamorfoza.( 35 / 36 str. )
     U priču se uvodi nova ličnost - čobanin, koji nameće izmišljenu krivicu progonjenom i tako sebi obezbjeđuje mjesto među onima koji ga gone. Sada se odnos snaga značajno mijenja u korist mase, jer ih je sada 3:1. Bez ikakvog razloga i suvišnih pitanja, na samo jednu naredbu : “ drži ga! “, čobanin prihvata ideju ljudi i priklanja im se bez pogovora. ( 37 str. )
     Dolazak trećeg goniča, kod junaka jasno kristališe želju da ne dozvoli da bude žrtva i da se izbori za svoje osnovno ljudsko pravo, da o svojoj sudbini sam odlučuje. I inat prerasta u očajanje i veliku bojazan da neće uspjeti da ostvari svoju izvornu zamisao da svoj put zaokruži kako želi. ( 39 str. )
     Navodeći lažne razloge, ljudi nastavljaju da hrane svoju progoniteljsku ideju, dajući joj veći smisao i svrhu. Nerazumijevanje postupaka junaka, kod njih nameće ośećaj uvrijeđenosti, koji opet biva dobro iskorišćen i služi kao isprika njihovom aktu proganjanja. ( 40 str. )
     A onda u jednom momentu, junak ostaje sam, da promišlja o svojoj sudbini koju je izabrao, dok ljudi nastavljaju potragu. Junak počinje da razmišlja o vremenu kao promjenljivoj kategoriji, kad uśljed velikog duševnog bola i ośećaja  nemoći pred neminovnošću sudbine, svaki trenutak postaje višestruko duži, a svaki opažaj višestruko jači, zbog lucidnog uma koji takav postaje. Nedoumica je nastala kada je promislio u svom bolu, da tri mjeseca života i nije tako malo, ako svaki momenat bude dovoljno dug da ga dobro iskoristi i odživi punim plućima. A onda ga kao oštro sječivo, prenu razdiruća misao, a šta ako svaki taj minut bude prožet boli, koja će predugo trajati, da li onda vrijedi pokušavati svoju misao vezivati za život? ( 40 – 44 str. )
     Ne mogu, a da se u ovom momentu ne udaljim od romana i priśetim jednog događaja iz svog djetinjstva. Mislim da sam bila treći razred srednje škole i da sam iz kolekcije sabranih djela F.M. Dostojevskog, uzela da čitam “ Idiota “, čiji me je fascinantni naslov odmah privukao. Ostavši zapanjena pred silinom opisa koji je dat u čuvenoj slici smrtne kazne, opijena riječima i ośećajima, tog dana i nijesam otišla u školu, ostala sam kod kuće da nastavim s čitanjem. U tom opisu bješe data ona suptilna istančanost ljudskog uma, koji izaziva onaj pravi, iskonski strah, kada postaješ svjestan svoga kraja, kada ti se miješaju ośećanja nemoći s probuđenim lažnim nadama i pitanjem, da li bi sve ovo moglo biti drugačije, s očajanjem i beznađem, kada um postaje lucidan i zapaža svaki detalj, a minuti postaju vječnost, te svaka sitnica dobija važnost kosmičkih razmjera. I znam da sam tada pomislila: “ Bože, ovo mora da je zaista pisac doživio, u to sam ubijeđena.” I stvarno je bilo tako, poślije sam pročitala u njegovoj biografiji da je bio osuđivan na smrt pa pomilovan. Iz akumuliranog životnog iskustva tako nastadoše najljepše stranice u svjetskoj književnosti, složit ćete se sa mnom, zar ne?
     I tako je bilo sve do same daske…Čudnovata stvar: rijetko u nesvijest padaju u tim pośljednjim trenucima! Naprotiv, glava strašno živi i radi, mora biti, jako, jako, jako, kao mašina koja se vrti, ja zamišljam udaraju razne misli, sve nedovršene i možda, smiješne, tako udaljene od ovog trenutka misli. “ Gle, onaj što se tamo zagledao na čelu ima bradavicu, a u dželata je jedno donje dugme zarđalo!”…a, međutim sve znaš i svega si svjestan, ima jedna takva tačka koju nikako ne možeš zaboraviti, niti možeš pasti u nesvijest, i sve oko nje, oko te tačke, ide i vrti se. Pa kad čovjek pomisli da je to tako do same pośljednje četvrti sekunde,kad već glava leži na panju, i čeka, i…zna, i najedared čuje iznad sebe kako se gvožđe otisnulo… To moraš neizostavno čuti! Ja kad bih ležao, namjerno bih slušao i čuo bih to! To je možda svega jedan deseti dio trenutka, ali ćeš neizostavno čuti! I zamislite samo, i dosad se još prepiru da možda glava i kad odleti, da ona možda još za čitav sekund zna da je odletjela. Kakav pojam!...A šta velite ako to traje i čitavih pet sekundi!...
    Drago mi je što sam namjerno prekinula tok čitanja romana i prizvala Dostojevskog – neprevaziđenog maga i čitača ljudskih dušâ. Ali da se vratimo ovom našem kojeg iščitavamo. Nova ličnost se priključuje goničima, a to je šumar. A kako bi opravdao svoje učeščće u hajci, nameće izmišljenu krivicu progonjenom, koju niko ne može niti opovrgnuti, niti potvrditi, baš kao što je na sličan način to uradio i čobanin prije njega. ( 46 str. ) U tom momentu nastaje razdor među ljudima, jer svi počinju da svojataju bjegunca, ističući svoje pravo polaganja vlasništva nad njim, te nastaju sukobi među ličnostima, a kao vođa se nameće šumar, tek tako i bez ikakvog objašnjivog razloga. ( 47 str.)
     Shvatajući sada već i izvjesnu ugroženost od strane ljudi, kod bjegunca dolazi do preobražaja, te iz ośećanja čistog straha, rodi se volja za životom, koja se svakim minutom povećavala, srazmjerno količini straha koji ga je obuzimao. Ovo je njegova druga metamorfoza. ( 49 str. )
     Tražeći spas u šumi, shvatio je da se cijeli njegov život svodio na bježanje. Jednom davno je pobjegao iz svog rodnog kraja, ni sam ne znajući zbog čega ni u čemu je bila njegova krivica i sad bježi opet. ( 50 / 51 str. )
     A goniči nastaviše svoju bjesomučnu potragu, ojačavajući svoj bijes, dok junaku, odluka da živi, dade snagu da istraje. Masa se povećavala dolaskom novih ljudi i sad postaje nebitno ko su i što su, čak nijesu imali ni zajednički motiv koji bi ih vezivao, jer je hajka sama po sebi postala dovoljno veliki razlog i opravdanje za sve što su namjeravali učiniti. ( 54 str. )
     Slijedi značajan momentat i novi, treći preobražaj kod glavnog junaka. Rezimirajući svoj život, koji je mogao da stane u njegovih trideset sedam godina, postao je svjestan besmisla sopstvenog postojanja. Šta će ostati iza njega, nikakav trag nije ostavio, poślije njega će znači doći definitivan kraj, bez ikakve mogućnosti da se to promijeni. ( 55 str. )
     I on počinje da žali za svim onim što je propustio. U narednoj slici vidimo masu koja gubi koherentnost. Sudaraju se ljudske sujete kako to obično biva i stvaraju se dva nepomirljiva tabora, oba ogrezla u onoj istoj, upornoj tvrdoglavosti, kojom daju sebi za pravo, da progonjenog smatraju svojim neprikosnovenim vlasništvom, bez obzira na to što im nije poznata njegova bilo kakva krivica. U toj fazi zahuktale potjere, razlog i opravdanja više nijesu potrebni, te ih više i ne traže. ( 56 str. )
     Glavni junak zapada u stanje u kojem počinje zavaravati sebe, u naizgled opravdanosti kratkoće sopstvenog življenja, jer je onda uveliko lakše bilo prihvatiti činjenicu skorog odlaska. ( 57 str. ) Tješeći samog sebe i ujedno obećavajući da će sve ono što je propustio, u narednom kratkom periodu nadoknaditi, da će uraditi sve suprotno od onoga kako je činio za tih trideset sedam godina svog života. Ta mu je probuđena nada bila jako potrebna, kako bi se uhvatio za bilo kakvu slamku spasa. ( 58 str. )
     I evo na ovom mjestu opet napuštam čitanje i prizivam Dostojevskog, koji na isti način razmatra ovu temu da svi ponekad poželimo da uradimo potpuno drugačije od onoga kako smo uradili, još pogotovo ako nas u tome omeđuje kratkoća vremena, sve onda postaje intenzivnije i postaje žudnja.

Neizvjesnost I odvratnost od tog novog koje će biti i odmah nastupiti bili su užasni; ali on reče da za njega u tom trenutku ništa nije bilo teže nego neprekidna misao: “ Kako bi bilo da se ne umre! Da se može vratiti život- kakva beskonačnost! I sve bi to bilo moje ! Ja bih tada svaki trenutak pretvarao u čitav vijek, ništa ne bih izgubio, o svakom trenutku bih vodio tačan račun, uzalud ništa ne bih trošio.” Govorio je da se ta misao kod njega naizad izmetnula u takav gnjev da je prosto želio da ga što prije ubiju!...

     Ali da nastavimo s čitanjem romana. Masa se opet ujedinjuje u mržnji prema njemu, koja svakim minutom postaje i veća i jača. ( 59 str. ) U dugom promišljanju, odjednom se jasno izdvojila jedna čista misao i dolazi do četvrte metamorfoza, kada junak shvata da je u životu jedino bila važna ljubav, a da je eto, on to jedino i najvažnije propustio. I tako otvorenog i pročišćenog srca, poče da gleda svijet i njegovu ljepotu u kojoj je želio da se izgubi. I uhvatio se za taj, toliko važan tračak nade, da bi mogao promijeniti zapisanu mu sudbinu, dobijajući snagu da potrči još jače i još brže. ( 60 str. ). A kod mase, neizmjerna mržnja prerasta u žudnju, žudnju za nečim što ne mogu dosegnuti i što im polako, ali sigurno izmiče. I eto treće tačke spajanja akterâ ove drame u jednom ośećanju, ośećanju žudnje, jer kod glavnog junaka počinju da se ređaju slike svega onoga za čim je njegovo srce počelo strasno da žudi, za svim onim prema čemu je bio ravnodušan cijelog svog života. Ogromna tačka preokreta ličnosti, možda i krucijalna u romanu. ( 61 str. )
     Istovremeno kulminira i žudnja mase i oni počinju da ośećaju svu jačinu nagomilane mržnje koju žele da na njega izliju. ( 62 str. ) Kroz roman možemo sada ośetiti, muzički gledano, jedan fortissimo u zapletu. Ljudima se sada priključuju žene u crnini, narikače i vrlo je interesantno primjetiti kako mržnju svi lako prihvataju i kako joj se tako olako predaju. Promišljam, da li bi bilo isto i da je masa reflektovala ljubav? Mislim da ne bi, jer se kroz istoriju ljudskog roda dokazalo, da se mržnja i grijeh lakše daju prigrliti i da nam za njihovo prihvatanje nije potrebno ulagati nikakav napor, dok s druge strane, zahtjevna ljubav od nas traži veliko ulaganje truda, strpljenja i blagosti s kojom je moramo stalno njegovati kao najośetljiviju biljku. I naravno da onda ljudi biraju lakši put, priklanjaju se većini i rijetki su oni koji bi ustali protiv mase, pobunili se i stali u odbranu progonjenog. Tako su se opštoj hajci priključili i nepoznati ljudi, bez pitanja i bez pogovora, nauštrb savjesti, koju su tako lako odbacili, ne zadržavajući čak ni ono zrno osnovne ljudske empatije, koju bi trebali ośećati. ( 63 str. )
     Zaodjenut u novu kožu koju je dobio, kožu ljubavi, junak povjerova u “ pradobro “ i pomisli da mu u tom času niko ne bi nanio nikakvo zlo i gledajući svijet oko sebe kroz sopstvenu prizmu ośećanja, nije više strahovao od linča. I on stade. ( 64 str. ) Ipak, sagledavši brojnost mase, koja je sada bila značajna, shvatio je da se od akumulirane mržnje svjetine ne može pobjeći i znao je da nema dalje. To je bila neka krajnja tačka do koje je uspio da stigne i znao je da drugog puta nema, da mora nametnuti svu silinu svoje spoznaje, da se dobrovoljno neće prepustiti sudbini i da neće postati  jagnje za klanje. ( 66 str. ) Na njegovom licu se ogledala sva silina užasa bola koji ga je razdirao,pa su ljudi ustuknuli od jačine ośećaja kojeg su na njegovom licu prepoznali. I to je tačka na kojoj dolazi do razmjene snaga između dvije strane, te nadmoć ljudi i mase, prelazi u ruke pojedinca koji se iznad njih izdigao. On ośeti slatke trnce pobjede, izdrža udar ogromnog talasa mržnje koja ga je obuzela i koju je cijelog svog života ośećao prema ljudima koji su ga povrijeđivali i odbacivali. U trenutku je shvatio da se njegovim nestankom ništa neće promijeniti i da će zemlja nastaviti da se kreće svojom ustaljenom putanjom i da je on samo jedna kap u nepreglednom moru, koje će poślije njegovog nestanka ostati isto tako mirno kao što je i sada i neće izazvati nikakve talase. ( 69 str. )    Razmišljao je o djetinjstvu, kada se zbio neobičan događaj s njegovim đedom Joksimom, koji je bio na samrti i iz naobjašnjivih razloga ustao, na zaprepašćenje ljudi, koji su iščekivali njegovu smrt. I on se ponadao da bi mogao da crpi snagu iz iste te mržnje koju je ośećao prema ljudima. ( 74 str. ) I opet je počeo silno brzo da bježi, naočigled okupljenih ljudi, nadao se da će pomoću đedove sudbine uspjeti da promijeni svoju.
     I zbunjeni ljudi  počeše da trče ponovo, sad već i ne znajući zbog čega, a žene u crnini su i dalje naricale. ( 76. ) Junak opet podgrijava lažne nade da će se njegovoj bolesti naći lijeka i pomislio je kako bi đed Joksim sigurno napravio neko čudo, nešto što bi se protivilo razumu, te je počeo da bere i jede svo bilje koje je nalazio usput, nadajući se da će mu iz tog mnoštva hemikalija, neka čudotvorna biljka donijeti prijeko potrebni spas. ( 81str. ). A ljudi su stajali zbunjeno, jer im se iznenada izgubio, isto onako kako je i iznebuha došao, i u njima je njegovo nedostajanje ostavljalo veliku prazninu. Sunce je već bilo na izmaku i oni su znali da im vrijeme ističe, dok je junak mirno čekao noć, tražeći u njoj spas. ( 83 str. ) I opet nove ličnosti ulaze u priču, čovjek i žena koji mašu i pas koji zavija, predośećajući nečiju skoru smrt.
     On se još jednom uspravio, pogledao okolo i shvatio da je ostao sam. Kod ljudi nastade nemir i čuđenje, mnogobrojna pitanja, zašto nam oni ljudi toliko mašu, zašto pas zlokobno zavija, zašto nam bjegunac toliko nedostaje, šta se to s nama dešava? ( 85 str. )
     Ugleda masu daleko od sebe, pitajući se da li su oni stvarni ili su samo plod njegove mašte i njegove želje da se bijegom od ljudi, oprosti od svijeta. I prestade da bježi. Vratio se ranije nađenoj suštini, mislima o ljubavi u kojoj treba tražiti smisao postojanja. Potrčao je ka stijeni, koja se pred njim izdizala, samouvjeren, ne tražeći više ni pomoć prađedova. ( 86 str. )
     A ljudi su znali da na sva svoja pitanja, koja su ih ostavljala takve zbunjene, odgovor mogu naći samo u onome koji im je nestao. Zastali su pred izvorom, gorskim okom, koje im je donijelo okrijepljujuću svježinu.
     On je pomislio da je utekao masi i naslađivao se činjenicom da je bio izdržljiviji od svih njih i da je možda dijagnoza njegove bolesti samo jedna velika greška, i da su mu oni ljudi došli kao spas da započne borbu sa samim sobom i da im zapravo duguje zahvalnost što su u njemu izazvali borbu iz koje je izašao kao pobjednik. A isti motiv pretresaju ljudi, koji postavljaju pitanje, a šta ako onaj čovjek uopšte ne postoji? ( 91 str. ) Negodovanje mase zbog pomisli da im je čitava stvar s bjeguncem ostala velika tajna, zbog sumnje u cijeli poduhvat, polako je razbijala njihove redove. A on se ośećao kao da je opet stigao na bijele vrhove Prekornice, koja je nekoliko puta, odigrala važnu ulogu u njegovom životu, kada je davno, još u mladosti pobjegao, i evo je sada opet, na kraju puta, kada je odlučio više da ne bježi i kada je stao. I vidio je sve predjele kojima je nekada gazio, srijetao sve ljude koje je nekada poznavao, pokušavajući da zamrzne te slike u trenutku i da one nikada ne nestanu.
     A masu odjednom prenu nadljudski krik, koji im je sledio krv u žilama i prva dva goniča shvatiše da krik dolazi s obližnje stijene. Ostali su, uplašeni i zbunjeni , počeli polako da se razilaze. ( 96 str. )
     A njemu se činjelo da je smiraj našao u vaskolikom svijetu, koji je posmatrao u šarenim slikama i činjelo mu se da je od sreće počeo da pjeva, ne prepoznajući svoj glas, jer je ustima punim zemlje, zalelekao glasom đeda Joksima, opraštajući se od šarenih slika, koje su se kao pijesak prosule pred njegovim očima.
     A dvojica goniča nađoše svoju lovinu, koja je sada za njih bila nepovratno izgubljena, jer je uspjela da im utekne, da se prepusti smrti van njihovog domašaja. Tim jezivim zadnjim lelekom ih je dozvao da im pokaže ljepotu svoje pobjede i radost s kojom se predao smrti. I ostao je veliki i tajnovit u njihovim očima, kao nesaglediva tajna kojoj se ne zna ni početak ni kraj, brišući sve tragove za sobom, na njemu ne ostade ni odjela, ni jedne jedine krpe i pred njihovim očima puče istina o ljudskom postojanju, jer on pred njima ležaše onako izvoran, nag, otišavši s ovog svijeta baš onako kako je došao  iz majčine utrobe - sam, nag, uz primarni krik kojim je najavio svoj dolazak. I samo je zadržao osmijeh prezira i sažaljenja, kojim je, svim jadnicima koji ostaju na zemlji da njome hode dokazao, da ih sažalijeva i prezire, na kraju krajeva čak i mrzi zbog njihovog pokušaja da se opiru nečemu što je neminovno , a to je izvjesna smrt, jer bjesomučnim lovom na njega, pokušali su da joj se suprotstave. ( 101 str.)
     Na moju veliku žalost, priči dođe kraj, a baš sada nastaje ogromno polje kojem bi mogli potrčati, razmišljajući o smrti, ali neka junakov kraj, bude i kraj ove priče. Pričala sam Vam od svega pomalo, o ljepoti čitanja, o psihološkom romanu i nadasve o ljepoti življenja. Do nekog sljedećeg viđenja u nekom novom romanu.
     S poštovanjem, Pantović Tamara

U Beranama,19.06.2017 g.
    


уторак, 13. јун 2017.

„GORSKI VIJENAC“ ZA VJEKOVE



     Oduvijek je neuki čovjek davao sebi za pravo da može pričati o svemu, a samo učen čovjek zna da se pred svetinjom ćuti.
     I samo će neuki čovjek pokušati da skine svetinju s oltara i da je provalja kroz blato sopstvenih nečistih misli koje u sebi nosi. Viče iz sveg glasa, a glupost odjekuje. I drznuše se neuki u svetinju dirnuti. Prst u źenicu oka zabosti, tamo đe najviše boli. A može im se, ojačali, njihov je zaman.
     I premeću, tumače, analiziraju, ističu, nalaze stvarna i skrivena značenja, svoju „nelagodu“ izniješe na viđelo poslije toliko vjekova. Jer sve to bješe davno, krivce traže na pogrešnom mjestu, u peru velikog pjesnika i državnika. Raskopaše srca Crnogorcâ . A zdrav razum kaže da se vrate sebi i sopstvenim korjenima, da prst upere na svoje pretke i njihovu moralnu nedośljednost, koju su kao lošu zaostavštinu, darovali svojim potomcima u vidu današnje „nelagode“.
     I nema razloga nijedan Crnogorac da se stidi i da na svoja pleća natovari teret „ Kafkine krivice bez krivice“, jer svi treba da znaju da, trgovine s „Gorskim vijencem“ nije bilo, nema je i neće je biti, nikada dok je vijeka.
     Jeste li znali da se ljudi u Crnoj Gori rađaju s Njegoševim stihovima u krvi i na usnama, da nijednu kuću u Crnoj Gori nećete naći, a da u njoj nema „Gorskog vijenca“ ili još češće, sabranih Njegoševih djela.
     S druge strane, ono što je kamen temeljac crnogorskog društva, nikada nije bilo, neće i ne smije biti kamen spoticanja ostalim narodima, ali isto tako, ne treba i neće stvoriti ośećaj kolektivne krivice koju nedobronamjernici žele da nametnu današnjem crnogorskom društvu. Ono što je Njegoš uradio, bilo je ukazivanje na postojanje jedne pojave, čija „ nelagoda“ danas vaskrsava u djelima zlonamjernih ljudi, koji žele vratiti neka vremena s kraja dvadesetog vijeka.
     Svi moraju da shvate da postoje pojmovi oko kojih se mogu voditi polemike, oko kojih se mogu praviti razni dnevnopolitički kompromisi, ali u ovom slučaju, mjesta trgovini nema.
    I javne televizijske rasprave, nekako mi liče na loš brak u kojem supružnici svakog dana jedno drugome spočitavaju iste stvari, jer ko je kome donio državu, a opet ko je koga i „od koga“ branio, zauvijek će ostati istina jednog neslavnog istorijskog perioda kojeg se još uvijek živo śećamo i u kojem i dalje živimo. A ne znam što će kome, da opet po istom tragu zlo priziva ili što bi Mustaj – kadija u „Gorskom vijencu“ rekao :

                                          “ Što zborite? Jeste li pri sebi?
                                            Trn u zdravu nogu zabadate!”

     Dok je ijednog Crnogorca, bit će i “Gorskog vijenca”, jer srećna ruka ga napisa da traje za vjekove.

Pantović Tamara
12.02.2017 g.