KRATAK PREGLED ISTORIJE,GLEDAN OČIMA PEDESETOGODIŠNJAKA

     Nešto  śedim i razmišljam. Lijepo je biti svjedok istorije. Lijepo je gledati novo vrijeme koje se rađa, koje sazrijeva i koje donosi plodove. Data mi je takva sudbina da sam živjela u državi koja je više puta mijenjala svoja imena i obličja, koja je rađala najveće ljude i najveće nesoje, koja je krvarila i koja je patila.

     Rođena kao dijete Velike Titove Jugoslavije, jake ekonomske i socijalne države, cijenjene svuda u svijetu, djetinjstvo mi je bilo obilježeno zlatnim slovima blagostanja i napretka. Imala sam sreće da izbjegnem teško pośljeratno vrijeme političkih progona, Golog otoka i otimačina i svih onih nuspojava koje je sa sobom nosio komunizam, koji se primjenjivao u tadašnjoj Jugoslaviji. Upala sam pravo u kasne šezdesete, bezbrižno uljuljkana sigurnošću jedne stabilne i snažne države u kojoj se znalo za rad i red. Svoje djetinjstvo i mladost sam mogla da gradim onako kako sam sama htjela, čitajući knjige, slušajući muziku, baveći se sportom, uživajući u ljepotama najljepšeg grada na crnogorskom primorju.

     I tako je bilo sve do kraja osamdesetih, kada su nastali novi procesi tzv.“ buđenja nacionalne svijesti“. Sa ove istorijske distance samo mogu da primjetim i da se začudim, kome je to smetala navodna „neprobuđenost“? „Buđenje“ nam ničega dobroga nije donijelo, u šta smo se svi ubrzo uvjerili, a tek skoro sami sebi i priznali.Tada sam bila student Filosofskog fakulteta i svoje najljepše dane, proživljavala sam u Bijelom gradu. I sama sam bila zanijeta novim idejama poznatog pisca i pozitivan duh mladosti i novih snaga se u Beogradu, tada jako ośećao.              Smatram da je u početku to i imalo nekih dobrih strana. Iz jedne velike gomile koja se zvala Jugosloveni, počeli su da se izdvajaju posebni narodi, svi smo počeli da čeprkamo po ličnim istorijama, tražeći svoje korijene, pokušavajući da shvatimo ko smo i što smo i znam da sam kao dijete majke Hrvatice iz Bosne i oca Srbina iz Hercegovine, oduvijek odlično znala što sam. Isto tako, dobro sam znala što nijesam, a nikada nijesam bila nacionalista i mogu da se pohvalim što sam kao jedinka, uspjela da opstanem i da ne pokleknem pred crnim ponorom nacionalizma, koji je u svoje dubine povukao tada mnoge.
     Svi smo ljudi i svi griješimo. I ne znam kako su nas to ubijedili, ali su nam nametnuli takav ośećaj, da svoje Jugoslavije treba da se stidimo. I čini mi se da smo je svi nekako lako odbacili i navukli novo ruho nacionalizma na sebe. I jaka država bi raskomadana u paramparčad, u bolu, ogrezla u prokletstvu. Balkanom potekoše rijeke krvi. Zaslijepljeni nametnutim mržnjama i sami smo počeli da se priklanjamo svaki svome jatu, zatvarajući oko sebe zid, izopštavajući sami sebe od ostalog svijeta. I sav onaj ugled Velike Jugoslavije, stvaran godinama, srušio se preko noći, kroz tri šahovske figure prokletnika, koji su donijeli nesreću, svaki svome narodu ponajviše. ( Ko će kome, ako neće svoj svome ). 
     I onda nastaje ovo: crna slika, zatamnjenje ekrana, prekid filma, na EKG-u ravna crta, ubijena misao, ubijen smisao, beznađe, čitavih deset, dvadeset, još malo pa i  trideset godina.To crnilo smo bili mi, a još goru sliku o sebi smo slali svijetu.        Početkom novog vijeka, počelo je „novo buđenje“. Bila sam jedna od učesnika tog proljeća, iako sa dosta godina, ostala sam i dalje naivna i mislila sam da ću u novoj kući dočekati i bolji život. Bješe to velika prevara. Ipak u njoj nastade moja jedina svijetla tačka - moja lijepa domovina, moja Crna Gora,  kojom se dičim i ponosim.

     Prošlo je deset godina i ja sam shvatila da moja lijepa država mora sa sebe da skine ruho koje je već odavno iznošeno, evo već skoro trideset godina. Što je mnogo, mnogo je. Treba shvatiti na vrijeme da se zaokružio jedan veliki period i da je ovo društvo stasalo za korjenite promjene. Jer država je kao život, uvijek ide naprijed i predstavlja nezaustavljiv proces, koji traži nove i mlade snage koje će da ga održe živim. 
     I Crna Gora je prepoznala svoj novi put, uočila je snagu mladosti i energiju koja je sposobna da preuzme kormilo i povede svoju zemlju na put časti, s kojeg je odavno nažalost skrenula.

     Drago mi je što sam svjedok istorije i što mogu punih usta da kažem da je moj narod sazrio. I uzalud su se ovih zadnjih godina trudili da mom narodu daju razna imena, podijelivši ga na tri grupe. Ovo je jedan narod, ovo je jedna država, domovina svih njenih čestitih građana, kojima je Crna Gora prva u srcu i tako će uvijek biti. Primjećujem da se i narod počeo ograđivati od silnika koji se kunu u tuđe države, koji banalizuju sebe ispod svake granice primitivizma, postajući špijuni stranih država na račun svoje. Slikovito prikazano, njihovo bijedno ponašanje je takvo, da čak i u sportu, ne navijaju za svoju reprezentaciju. Ne znam da li mi je više žalosno ili smješno, ali na prvom mjestu, vrijedno je najvećeg mogućeg ljudskog prezira. Srećom, ostadoše sami, svima se ogadiše. A nekako upadoše u isti koš s mafijašima, protiv kojih se naizgled bore, a ja tu primjećujem neku istu mentalnu „razvijenost“ i ikonografiju.

     A sve to narod vidi. Za skoro trideset godina i narod se prosvijetlio, i narod je dovoljno sazrio i nadam se da niko nikada više, neće moći da ga prevari. Niko više neće vjerovati pričama, svi će vjerovati samo djelima. Vrijeme djela tek dolazi. Moramo ići ka boljem, jer smo dno dotakli, nemamo više kud. Nama je samo potreban rad i red, kao iz onih mojih šezdesetih, a sva ostala bogatstva su od pamtivijeka data ovoj lijepoj zemlji. 
     Sila, razdori i ratovi su daleko iza nas. Ostaju kao jedan ružni svjedok prošlosti i zla koje smo sami proizveli. I nikada više ovaj napaćeni narod neće dati nijedan jedini glas nacionalnim partijama, jer će u građanskoj državi, svi moći da žive rame uz rame jedni uz druge uz međusobno uvažavanje i poštovanje, a svima nama će na prvom mjestu i u srcu biti naša domovina Crna Gora.

     Ovo je vizija jednog običnog građanina koji se bavi pisanjem poezije i eseja i koji sa svojih pedeset godina ima pravo da napiše svoje skraćeno viđenje naše skorašnje istorije i koji ima pravo da vjeruje u bolje śutra.

U Beranama,3.08.2017 g.