“ GORSKI VIJENAC “ PETAR II PETROVIĆ NJEGOŠ ( analiza stihova )

     

     “ Gorski vijenac “ je za mnoge , teško razumljivo djelo, zbog arhaičnog jezika kojim je napisano. Njegova ljepota i leži u tome, što je pisan u pravom duhu naroda, koji je uvijek težio svojoj  slobodi. Ne smije se zaboraviti ni istorijski okvir u kojem je ovo djelo pisano. Napisano je u jeku borbe protiv turske vlasti. 
     Njegoš veliča srpsku istoriju, kroz njegov omiljeni lik – junaka srpske istorije – Karađorđa. Njemu je posvećen uvod , koji je naknadno pisan i koji se zove “ Posveta prahu Oca Srbije “.      

     Cijelo Njegoševo djelo, ima osnovnu ideju, veličanje srpske nacionalne svijesti i jačanje borbenog duha u borbi protiv poturica. Niko nikada nije tako dobro istakao nepomirljive razlike između dva naroda, srpskog i turskog ( zapravo poislamljenih Srba ), kao što je to uradio Njegoš. Izvukao je glavne ljudske osobine, koje karakterišu i jedan i drugi narod, ističući kako su one toliko nepomirljive, da stvaraju duboki istorijski jaz, koji se nikada nije mogao i neće premostiti. 
     Ipak, ne treba ovo veličanstveno djelo koristiti u dnevnopolitičke svrhe i izvlačiti iz njega stihove koji nekome odgovaraju, a drugima ne, već ga treba sagledati kao cjelinu i razumjeti njegovu suštinu, a to je, da je pisac želio ukazati na jednu istorijsku pojavu u Crnoj Gori, na pojavu poislamljivanja Srba. Sviđelo se to nekome ili ne, ali to su istorijske činjenice.

                              “ POSVETA PRAHU OCA SRBIJE “

     Cijela Posveta je oda Karađorđu i veličanje  njegovog djela, a isticanju velike sramote Miloša Obrenovića, koji je svoju vlast utvrdio na izdaji velikog srpskog junaka i tako zadobio povlastice od Turaka. O tome govori stih br.24

…tvojoj glavi bi suđeno za v’jenac

   se svoj prodati !

     Pominje i poznate istorijske vojskovođe : Napoleona, Karla, Blihera, kneza Velingtona i Suvorova. ( stihovi 5 i 6 )[1]

    Govori i o velikim izdajama kroz istoriju narodâ, počevši od starogrčkog perioda, pa do Miloša Obrenovića.  U tom kontekstu spominje Egista, Pizona, Vukašina Mrnjavčevića, Borisa Godunova i Miloša Obrenovića. ( stihovi 25 – 28 )[2]

                          “GORSKI VIJENAC”  ( analiza stihova i odlomaka)

     Započinje monologom Vladike Danila u kojem opisuje koliko je jako i rasprostranjeno tursko carstvo i koliko se sve više i više širi. Pominje neke istorijske događaje, a među njima je najznačajniji događaj, sprječavanje širenja turskog carstva u zapadnoj Evropi  732g.  u bitci kod Poatjea, kada je Karlo Martel, pobijedio Turke. O tome govore stihovi br. 7 i 8

… Francuskoga da ne bi brijega,

    aravijsko more sve potopi !

     Spominje i ostale junake koji su se borili protiv Turaka, Sibinjanin Janka i Skenderbega[3], a upoređuje s njima svoju sudbinu, koja mu je nametnula težak zadatak da probudi nacionalnu svijest kod svog malog naroda, koji je mali po brojnosti, a kojeg je snašla još gora sudbina, pojava sve većeg broja poturica. Njegov zadatak je samim tim i bio teži, jer se tu nije radilo o stranom neprijatelju, nego o dojučerašnjoj braći. Mnoge crnogorske porodice su imale tu tešku sudbinu , da je jedan brat ostao u pravoslavnoj vjeri, dok je drugi primio islam. Kud će veće tragedije, nego da brat udari na brata, a to je bilo neminovno. To je Vladiku Danila razaralo . O tome svjedoče stihovi br. 35 –45.

A ja što ću, ali sa kime ću?

malo rukah, malena i snaga,

jedna slamka među vihorove,

sirak tužni bez nigđe nikoga!

Moje pleme snom mrtvijem spava,

Suza moja nema roditelja,

Nada mnom je nebo zatvoreno,

Ne prima mi plača ni molitve;

U ad mi se svijet pretvorio,

A svi ljudi pakleni duhovi.

Crni dane, a crna sudbino!

O kukavno Srpstvo ugašeno,

Zla nadživjeh tvoja svakolika,

A s najgorim hoću da se borim!

     Ovo su stihovi koji opisuju kako su Turci raznim povlasticama , prevodili Srbe u islam, br.70– 80.

“ Crnu Goru pokorit ne mogu

Ma nikako da je sasvim moja;

S njima treba ovako raditi…”

Pa im poče demonski mesija

Lažne vjere pružat poslastice.

Bog vas kleo, pogani izrodi,

Što ce turska vjera među nama?

Kuda ćete s kletvom prađedovskom?

Su čim ćete izać pred Miloša

I pred druge srpske vitezove,

Koji žive doklen sunca grije?

     Vuk Mićunović tješi Vladiku, pričajući mu o velikom junaštvu mladih Crnogoraca, koji sa majčinim mlijekom, upijaju shvatanje o važnosti borbe za nacionalno oslobođenje, čija borba traje kroz vjekove. Stih br. 130 govori o toj neprestanoj borbi.

Borbi našoj kraja biti neće

Do istrage turske ali naše.

KOLO  I 

     U ovom kolu Njegoš pretresa srpsku istoriju, počevši od  Nemanjića, i tuži nad pojavom, koja je tako česta kod srpskog naroda, a to je bratoubistvo i oceubistvo, te spominje u zavijenoj, pjesničkoj formi, zločinstva Vukana , Uroša I, Stefana Dečanskog, Dušana.[4] Pominje velikaše, koji su rasparčali veliku Srpsku državu, pominje Vuka Brankovića[5] i njegovu kletvu. Prikazuje kako se pojavljuje sve veći i veći broj poturčenjaka, a krajem XVII vj. ih je bilo dosta i u selima na Cetinjskom polju. O tome govore stihovi br. 280 – 290

Počinu ni rđa na oružje,

Ostade ni zemlja bez glavarah;

Nekršću se gore usmrđeše,

Ujedno su ovce i kurjaci,

Združio se Turčin s Crnogorcem,

Odža riče na ravnom Cetinju;

Smrad uhvati lafa u kljusama,

Zatrije se ime crnogorsko,

Ne ostade krsta od tri prsta!

      Mudri su i stihovi Vojvode Stanka ( Ljubotinjanina ) br. 305 – 310, koji takođe opisuju poturice kao najveće naše zlo.

Kad pod ovom živjeli maramom!

Što će đavo u kršćenu zemlju?

Što gojimo zmiju u njedrima?

Kakva braća, ako boga znate,

Kada gaze obraz crnogorski,

Kada javno na krst časni pljuju !

     Knez Janko priča o svađi kapetana Hamze i Vuka  Mićunovića. Opet se govori o poturicama i njihovom prelasku u islam.

“Ja sam bolji , čuj, vlaše, od tebe,

Bolja mi je vjera nego tvoja;

Hata jašem, britku sablju pašem,

Kapetan sam od careva grada,

U njem vladam od trista godinah,

Đed mi ga je na sablju dobio

Đe su carstvo sablje dijelile,

Te mu tragu osta za gospodstvo.”

Raspali se Mićunović Vuče,

Pa se Hamzi poprimače blizu:

“ Kakvo vlaše, krmska poturice!

Đe izdajnik bolji od viteza?

Kakvu sablju kažeš i Kosovo?

Da l’na njemu zajedno ne bjesmo,

Pa ja rva i tada i sada,

Obrljao obraz pred svijetom,

Pohulio vjeru prađedovsku,

Zarobio sebe u tuđina?

     Opet jedan izuzetan monolog Vladike Danila, koji oklijeva da započne istragu poturica, jer je svjestan da je to borba među dojučerašnjom braćom, ali je svjestan i da je to najveća boljka koja je zahvatila Crnu Goru. Stihovi br.520 – 535

Slušaj, Vuče i ostala braćo!

Ništa mi se nemojte čuditi

Što me crne rastezaju misli,

Što mi prsa kipe sa užasom.

Ko na brdo, ak ‘ I malo ,stoji

Više vidi no onaj pod brdom-

Ja poviše nešto od vas vidim,

To je sreća dala al’ nesreća!

Ne bojim se od vražijega kota,

Neka ga je ka na gori lista,

No se bojim od zla domaćega.

Bijesna se bratstva isturčila;

Tek domaće napadnemo Turke,

Svoj svojega nikad puštat neće,

Razluči se zemlja na plemena,

Krvava se isklati plemena,

Vrag đavolu doći u svatove

Te svijeću srpsku ugasiti!

     Knez Rade ( Vladičin brat ) upućuje prijekorne stihove Vladici Danilu, koji oklijeva u započinjanju istrage poturica, osuđuje njegovo dvoumljenje i kuraži ga za borbu. Stihovi 545 – 555.

Što se mrči kada kovat nećeš?

Što zbor kupiš kad zborit ne smiješ?

…..

Žališ nešto , a ne znaš što žališ;

S Turcima ratiš, a Turke svojakaš,

Domaćima tobož da s’ umiliš;

A jednako, nemoj se varati,

Kako bi im zapa da te mogu,

Glavu bi ti onaj čas posjekli

Al’ ti živu ruke svezali,

Da te muče, da srce naslade.

Vrana vrani oči ne izvadi;

Brat je Turčin svud jedan drugome.

Nego udri dokle mahat možeš,

A ne žali ništa na svijetu!

Sve je pošlo đavoljijem tragom,

Zaudara zemlja Muhamedom.

KOLO II 

     Govori o tome, kako se u životu stalno smjenjuju sreća i nesreća i kako zajedno čine život. To su dobro poznati stihovi koje smo svi zapamtili možda i najbolje u “ Gorskom vijencu “ br. 565

Čašu meda jošt niko ne popi,

Što je čašom žuči ne zagrči;

Čaša žuči ište čašu meda,

Smiješane najlakše se piju.

     Još neki lijepi stihovi koje izgovara Vuk Mićunović, a koji govore o junaštvu i junacima, čije se ime spominje kroz vjekove. Za takve kaže da su se imali zbog čega i roditi i da zub vremena ne može ugasiti svjetlost njihovog časnog imena. Stihovi br. 605 – 610

Bez muke se pjesna ne ispoja,

Bez muke se sablja ne sakova!

Junaštvo je car zla svakojega-

AI piće najslađe duševno,

Kojijem se pjane pokoljenja.

Blago tome ko dovijek živi,

Imao se rašta i roditi!

Vječna zublja vječne pomrčine

Nit’ dogori nit svjetlost gubi.

     Stihovi koji potvrđuju odluku Vladike Danila da krene u istragu poturica, iako zna da će pri tome mnogi stradati, ali da te žrtve neće biti uzaludne.br.615 – 660.

Mlado žito, navijaj klasove,

Pređe roka došla ti je žnjetva!

Divne žertve vidim na gomile

Pred oltarom crkve i plemena,

Čujem lelek đe gore prolama.

Treba služit česti i imenu!

Neka bude borba neprestana,

Neka bude što biti ne može,

Nek ad proždre, pokosi satana!

Na groblju će iznići cvijeće

Za daleko neko pokoljenje!

     I dalje stihovi koje govori Vladika Danilo i koji bude nacionalnu svijest i pozivaju na veliku borbu do istrebljenja. Stihovi br. 670 – 675

Udri za krst, za obraz junački,

Ko gođ paše svijetlo oružje,

Ko gođ čuje srce u prsima:

Hulitelje imena Hristova

Da krstimo vodom ali krvlju!

Trijebimo gubu iz torine!

Nek propoje pjesna od užasa,

Oltar pravi na kamen krvavi!

KOLO  III

     U kojem se govori o Mari ( Mariji ) kćeri arbanaškog velikaša, a ženi Ivanbega Crnojevića, čiji se sin Staniša poturčio i uzeo ime Skenderbeg i koga je majka proklela. Stihovi br.695 - 710

Ljuta kletva pade na izroda!

Prokle mati od nevolje sina,

Te kneginja Ivanbegovića,

Prokle Mara svog sina Stanišu,

Progrize joj sisu u posanje,

Rajsko piće prosu u njedrima.

Stiže djecu roditeljska kletva!

Staniša je obraz ocrnio,

Pohulio je na vjeru Hristovu,

Na junačko pleme Crnojevo,

Obuka se u vjeru krvničku

I bratske je krvi ožednio.

Grdne treske oko Ljeskopolja,

Dva se brata bore oko vjere,

A oko njih hiljade ratnikah !

     Vladika Danilo još jednom pokušava da razgovara sa predstavnikom poturica, ne bi li ih vratio u pravu vjeru, sve u nadi da se može izbjeći bratoubistvo. Razgovor kadije Hadži – Ali Medovića , Skender Age, Mustaj – Kadije i Vladike Danila. Stihovi br.720 - 1040.

     Vladika Danilo govori kako su se mnogi Srbi poturčili zbog sopstvene slabosti i iz straha od odmazde. Stihovi br.760 - 785

Da, nijesu ni krivi toliko;

Premami ih nevjera na vjeru,

Ulovi ih u mrežu đavolju,

Što je čovjek ? Ka slabo živinče !

Med za usta i hladna prionja,

A kamoli mlada i vatrena!

Slatka mama, no bi na udicu:

“ Pij šerbeta iz čaše svečeve,

Al ‘ sjekiru čekaj među uši ! “

Strah životu kalja obraz često;

Slabostima smo za zemlju privezani

Ništava je, nego tvrda veza.

Ali tice te su najslabije

Lovi svjetlost lisičijih očih,

Nego orla krijući gledaju.

Za vrsnijem bratom ali sinom

Pusti glasi milost utrostruče;

Nađeno je draže negubljena;

Iza tuče vedrije je nebo,

Iza tuge bistrija je duša,

Iza plača viselike poješ.

Oh, da mi je očima vidjeti

Crna Gora izgub da namiri!

Tad bi mi se upravo činilo

Da mi sv’jetli kruna Lazareva,

E sletio Miloš među Srbe;

Duša bi mi tada mirna bila

Kako mirno jutro u proljeće,

Kad vjetrovi i mutni oblaci

Drijemaju u morskoj tavnici.

     Vladika Danilo govori kako niko od njega ne bi bio srećniji, kada bi se poturice vratile svojoj iskonskoj vjeri, mirnim putem, bez ratovanja. I Vojvoda Batrić ih poziva da se vrate svojoj staroj vjeri. Stihovi br. 850 – 865

No lomite munar i džamiju,

Pa badnjake srpske nalagajte

I šarajte uskrsova jaja,

Časne dvoje postah da postite;

Za ostalo kako vam je drago!

Ne šćeste li poslušat Batrića,

Kunem vi se vjerom Obilića

I oružjem, mojijem uzdanjem,

U krv će vam vjere zaplivati,

Biće bolja koja ne potone!

Ne složi se Bajram sa Božićem!

Je l’ ovako , braćo Crnogorci?

     Poslije ovoga, Mustaj – Kadija govori stihove koji veličaju islamsku vjeru. Stihovi br. 870 – 930

Što zborite? Jeste li pri sebi?

Trn u zdravu nogu zabadate!

Kakva jaja, poste i badnjake

vi na pravu vjeru tovarite?

Rad noći se zublje uvijaju,

ali što će u sunčane zrake?

Alah, more, mudra razgovora!

Krst i nekrst sve im je na usta;

snijevaju što biti ne može.

Bogu šućur, dvjesti su godinah

otka paši vjeru prihvatismo,

izmećari dinu postadosmo.

Ćabo sveta, nema u nas hile!

Što će slabo raskršće lipovo

pred ostrotom vitoga čelika?

Svetac pravi mahne li topuzom,

od udara zaigra mu zemlja

kako prazna povrh vode tikva.

Malo ljudstvo, što si zasl'jepilo?

Ne poznaješ čistog raja slasti,

a boriš se s Bogom i s ljudima,

bez nadanja živiš i umireš.

Krstu služiš, a Milošem živiš!

Krst je riječ jedna suhoparna,

Miloš baca u nesvijest ljude

al' u pjanstvo neko prećerano.

Više valja dan klanjanja jedan

no krštenja četiri godine.

O hurije, očih plavetnijeh,

te mislite sa mnom vjekovati,

đe ta sjenka, što je dići može

da mi stane pred vašim očima?

pred očima koje strijeljaju,

koje kamen mogu rastopiti,

a kamoli slaboga čovjeka,

rođenoga da se od njih topi;

pred očima vode prebistrene,

đe u dvije sveštene kapljice

predjel širi vidiš božje sile

no s planine u proljetnje jutro

što ga vidiš nad bistrom pučinom!

O Stambole, zemaljsko veselje,

kupo meda, goro od šećera,

banjo slatka ljudskoga života,

đe se vile u šerbet kupaju;

o Stambole, svečeva palato,

istočniče sile i svetinje,-

Bog iz tebe samo begeniše

črez proroka sa zemljom vladati!

Što će mene od tebe odbiti?

Sto putah sam u mojoj mladosti

iz mindera u zoru hitao

na tvoj potok bistri i čudesni,

nad kojijem ogleduješ lice

ljepše sunca, zore i mjeseca.

U nebu sam, u moru, gledao

tvoje kule i ostre munare,

s kojih su se k nebu podizali

u svanuće, u divnu tišinu,

hiljadama svešteni glasovi,

glaseć nebu ime svemoguće,

zemlji ime strašnoga proroka.

Kakva vjera s ovom da se mjeri?

Kakav oltar bliže neba stoji?

     Nakon ovoga slijede razgovori između crnogorskih i turskih prvaka u kojima se vidi, da do pomirenja nikako ne može doći.

KOLO  IV 

     Opisuje bitku na Vrtijeljci iznad Cetinja, đe su Crnogorci hrabro izginuli u borbi za oslobođenje od Turaka. Stihovi br. 1045 – 1070

… Ne kće Srbin izdati Srbina

Da ga svijet mori prijekorom,

Trag da mu se po prstu kažuje

Ka nevjernoj kući Brankovića,

No svi pali jedan kod drugoga,

Pjevajući i Turke bijući.

     Ślijedi pismo vezira Selim paše, koji prijeti Crnogorcima. Stihovi br. 1080 -1120 i odgovor Vladike Danila, stihovi br. 1135 – 1170.

……………………….

Hajte k meni, pod mojim šatorom,

Ti, vladiko, i glavni serdari,

Samo da ste caru na bjeljegu,

Za primiti od mene darove,

Pa živite kao dosle što ste.

Jaki zubi i tvrd orah slome;

Dobra sablja topuz iza vrata,

A kamoli glavu od kupusa.

Šta bi bilo odučiti trske

Da ne čine poklon pred orkanom?

Ko potoke može ustaviti

Da k sinjemu moru ne hitaju?

Ko izide ispod divne sjenke

Prorokova strašnoga barjaka,

Sunce će ga spržit kao munja.

Pesnicom se nada ne rasteže!

Miš u tikvi – što je nego sužanj?

Uzdu glodat – da se lome zubi!

Nebo nema bez groma cijenu;

U fukare oči od splačine.

Pučina je stoka jedna grdna –

Dobre duše kad joj rebra puču,

Teško zemlji kuda prođe vojska!

     Odgovor Vladike Danila Selim paši.

…………………

Tvrd je oreh voćka čudnovata,

Ne slomi ga, al’ zube polomi!

Nije vino pošto priđe bješe,

Nije svijet ono što mišljaste;

Barjaktaru darivat Evropu –

Grehota je o tom i misliti!

……………………………………….

Divlju pamet a ćud otrovanu

Divlji vepar ima, a ne čovjek.

Kome zakon leži u topuzu,

Tragovi mu smrde nečovještvom.

………………………………………….

Spuštavah se ja na vaše uže,

Umalo se uže ne pretrže;

Otada smo viši prijatelji,

U glavu mi pamet ućeraste.

KOLO  V 

     Govori o porazu Turaka kod Herceg Novog 1687 g., kada je mletačka vojska, zajedno sa Crnogorcima, otela Herceg Novi od Turaka. Stihovi br.1210 – 1225

     Slijedi duži dio, koji je manje interesantan i nije ni bitan za glavnu radnju “ Gorskog vijenca “. U dokolici, serdari razgovaraju o mnogim stvarima, o ljubavi, ženama, Vojvoda Draško opisuje svoj odlazak kod Mletaka i karikira mnoge situacije, koje daju pečat humora ovom djelu. 
     Tu je i tužbalica sestre Batrićeve, koja je postala čuvena u literaturi, po velikoj ljubavi sestre prema bratu. 
     Humor nastavlja i epizoda sa neukim popom Mićom, pojavljivanjem jedne babe, đe se opisuju neki narodni običaji prilikom vračanja. 
     Cijeli ovaj dio sam shvatila kao jedan etnografski prikaz crnogorskog naroda koji se provlači kroz “Gorski vijenac”.

     Filosofiju života govori Iguman Stefan, jedan od glavnih likova u ovom djelu. Njegove riječi, pune mudrosti, ostaju zapamćene, i čine najjaču filosofsku okosnicu ovog djela. To su stihovi br. 2220 – 2360

Ko će, sinko, božju volju znati,

Ko li boža prozreti čudesa?

…………………………………..

Aljinah je na nebesa dosta,

Pa bog daje kome kakvu hoće;

A meni je svakoja jednaka,

Tek sam svoje oči izgubio.

Blago vama koji ih vidite,

Vi ste bliže boga i cudesah!

     Iguman priča o prirodnom zakonu, koji nalaže da svako ima pravo na odbranu i upoređuje zakone prirode i njegovu primjenu na društvene pojave.

Odbrana je s životom skopčana!

Sve priroda snabd’jeva oružjem

Protiv neke neobuzdane sile,

Protiv nužde, protiv nedovoljstva;

Oštro osje odbranjuje klasje,

Trnje ružu brani očupati;

Zubovah je tušte izoštrila,

A rogovah tušte zašiljila;

Kore, krila i brzine nogah,

I cijeli ovi besporeci

Po poretku nekome sljeduju.

Nad svom ovom grdnom mješavinom

Opet umna sila tožestvuje;

Ne pušta se da je zlo pob’jedi,

Iskru gasi, a zmiju u glavu.

Muž je branič žene i đeteta,

Narod branič crkve i plemena;

Čest je slava, svetinja narodnja!

Pas svakoji svoje breme nosi;

Nove nužde rađu nove sile,

Djeistvija naprežu duhove,

Stješnenija slamaju gromove;

Udar nađe iskru u kamenu,

Bez njega bi u kam očajala.

……………………………………..

Pokoljenje za pjesnu stvoreno,

Vile će se grabit u vjekove

Da vam v’jence dostojne sapletu,

Vaš će primjer učiti pjevača

Kako treba s besmrtnošću zborit!

………………………………………………..

Krst nositi vama je suđeno

Strašne borbe s svojim i s tuđinom!

Težak v’jenac, al’ je voće slatko!

Voskresenija ne biva bez smrti;

Već vas viđu pod sjajnim pokrovom,

Čest, narodnost đe je vaskresnula

I đe oltar na istok okrenut,

Đe u njemu čisti tamjan dimi.

Slavno mrite, kad mrijet morate!

Čest ranjena žeže hrabra prsa,

U njima joj nema bolovanja.

Porugani oltar jezičestvom

Na milost će okrenut nebesa!

   Čitavo ovo poglavlje završava riječima serdara Vukote, koji kune onoga ko izda i povuče se iz bitke. Stihovi br. 2410 – 2435

U pamet se dobro, Crnogorci,

( a ko činja biti će najbolji ! )

A ko izda onoga te počne,

Svaka mu se satvar skamenila!

…………………………………………….

     Zadnji dio “ Gorskog vijenca “ je Badnje veče, kada Iguman Stefan govori neke životne mudrosti uz gusle. Stihovi br. 2490 – 2520

Ja sam proša sito i rešeto,

Ovaj grdni svijet ispitao,

Otrovi mu čašu iskapio,

Poznao se s grkijem životom.

Sve što biva i što može biti,

Meni ništa nije nepoznato;

Šta god dođe ja sam mu naredan.

Zla pod nebom što su svakolika

Čovjeku su prćija na zemlju.

Ti si mlad jošt i nevješt , vladiko !

Prve kaplje iz čaše otrovi

Najgrče su i najupornije;

O da znadeš što te jošte čeka!

Sv’jet je ovaj tiran tiraninu, a

kamoli duši blagorodnoj!

On je sostav paklene nesloge:

U nj ratuje duša sa tijelom,

U nj ratuje more s bregovima,

U nj ratuje zima i toplina,

U nj ratuju vjetri s vjetrovima,

U nj ratuje živina s živinom,

U nj ratuje narod sa narodom,

U nj ratuje čovjek sa čovjekom,

U nj ratuju dnevi sa noćima,

U nj ratuju dusi s nebesima.

T’jelo stenje pod silom duševnom,

Koleba se duša u tijelu;

More stenje pod silom nebesnom,

Koleblju se u moru nebesa;

Volna volnu užasno popire,

O brijeg se lome obadvije.

Niko srećan, a niko dovoljan,

Niko miran, a niko spokojan;

Sve se čovjek bruka sa čovjekom:

gleda majmun sebe u zrcalo.

     Iguman govori o tome koliko je život težak i da su sva zla, koja su sabrana pod kapom nebeskom, ljudska svakodnevica, sa kojom se čovjek nosi. Da je život težak i za loše ljude, a još teži za dobre i blagočestive duše. 
     Nabraja suprotnosti u prirodi, a kao najveća su dati duša i tijelo , kao  sinonim neke vječne borbe. Čovjek se ruga drugom čovjeku i pri tome liči na majmuna, koji se gleda u ogledalo i smije se samom sebi, jer poruge koje upućuje drugome, govore o njemu samom.

     Slijedi okupljanje plemena, koja dolaze da započnu ustanak i koja donose radosne vijesti o ustanku i u drugim krajevima, koji je već počeo. Stihovi Vojvode Batrića, br.2585 – 2610

………………………………

I što ću ti duljiti pričanje :

Koliko je ravnoga Cetinja

Ne uteče oka ni svjedoka,

Ni da kaže kako im je bilo,

Te pod sablju svoju ne metnusmo

Koji ni se ne kće pokrstiti;

Koji li se pokloni Božiću,

Prekrsti se krstom hristijanskim,

Uzesmo ga za svojega brata.

Kuće turske ognjem izgorjesmo,

Da se ne zna ni stana nit raga

Od nevjerna domaćega vraga.

……………………………………..

KOLO VI

    Govori se o početku ustanka i uspjeha u bici na Cetinju. Simbolično se čestita Božić, koji predstavlja rađanje, u ovom slučaju, rađanje zore, koja nosi slobodu crnogorskom narodu, u borbi protiv Turaka. Stihovi br. 2625 – 2645 

     Kasnije pristižu pisma i iz drugih krajeva Crne Gore u kojima stižu radosne vijesti o uspjesima crnogorske vojske u borbi za oslobođenje. “Gorski vijenac “ završava stihovima Vladike Danila, koji tješi Mandušića Vuka zbog puške koju je izlomio i daruje mu novu iz svojih odaja. Stihovi br.2810 – 2815

Mrki Vuče, podigni brkove

Da ti viđu toke na prsima,

Da prebrojim zrna od pušakah

Kolika ti toke izlomiše!

Mrtvu glavu ne diže iz groba

Ni prekova bistra džeferdara.

Zdravo tvoja glava na ramena,

Ti ćeš pušku drugu nabaviti,

A u ruke Mandušića Vuka

Biće svaka puška ubojita!

     Na kraju da kažem da sam “ Gorski vijenac “ čitala više puta i svaki put kada ga čitam, nalazim neke nove mudrosti, svaki put sve više i više shvatam i razumijem, koliko je jaka bila Njegoševa ljubav prema sopstvenom narodu i prema pravoslavnoj vjeri.

Literatura:

-         P.P.Njegoš,Gorski vijenac, Beograd 1977.

-         Božidar Šekularac,Istorijske ličnosti u Njegoševim djelima,časopis za pedagošku teoriju i praksu “VASPITANJE I OBRAZOVANJE”, br.3, Podgorica 2010. godine, str. 29-35.

           http://montenegrina.net/fokus/istorijske-licnosti-u-njegosevim-djelima/

---

[1] Napoleon Bonaparta je bio francuski vojskovođa i car Francuske (1804-1814).

Karlo (Karl Ludvig Johan Habsburg), austrijski nadvojvoda, koji se istakao u borbama protiv generala Žurdana kod Biberaha 1779. godine, a naročito protiv samog Napoleona, kod Beča, 1809. godine.

Bliher (Gerhard), pruski general, od 1813. godine feldmaršal istakao se u borbama protiv Napoleona, naročito 1813. i 1814. godine, posebno u bici 18. juna 1815. godine kod Vaterloa.

Knez Velington (sir Arthur), engleski general i državnik potisnuo je Francuze s Iberijskog poluostrva (1808-1814) i predvodio englesku vojsku u bici kod Vaterloa.

Suvorov (Aleksandar Vasiljevič), ruski vojskovođa, od 1794. godine general feldmaršal, borio se u sedmogodišnjem ratu (1756-1763), izvojevao pobjedu nad Turcima kod Brašova (1774), očistio 1799. sjevernu Italiju od Francuza. Poznat je prijelaz njegovih trupa preko Sv. Gotharda u Alpima.

Švarcenberg (Karl, Hercog von Kruman), austrijski vojskovođa. U ratovima protiv Napoleona bio glavni zapovjednik austrijskih trupa i artiljerije 1813. godine.

Kutuzov (knez Mihail Ilarionovič), ruski vojskovođa. Učestvovao u ratovima protiv Turaka (od 1770). Zapovijedao je udruženom ruskom i austrijskom vojskom u bici kod Austerlica (1805). Kao vrhovni komandant ruske vojske izvojevao je pobjede nad Napoleonovom vojskom kod Borodina i Smolenska 1812. godine

[2] Egist je bio u grčkoj mitologiji, sin Tijesta i Tijestove kćerke Pelopije,dvostruki ubica.

Pizon je bio pouzdanik rimskog cara Tiberija

Vukašin Mrnjavčević bio je srpski srednjovekovni velikaš i kralj od 1365. do 1371. godine.

Boris Godunov je bio regent Rusije 1584. - 1598., veliki knez Moskve i car Rusije od 1598.

Miloš Obrenović vladao je Srbijom od 1815 – 1839. i od 1858 – 1860. godine.

[3] Janoš Hunjadi (srp. Sibinjanin Janko; (1387.–11. avgust, 1456, Zemun) je bio vojvoda Transilvanije (od 1441.), kapetan-general (1444. – 1446.) i regent (1446. – 1453.) kraljevine Mađarske, sa izuzetnom vojnom karijerom.

Đurađ Kastriot Skenderbeg (albanski: Gjergj Kastrioti Skënderbeu (1405. — 17. januar 1468) je bio srednjevekovni plemić iz feudalne porodice Kastriota koja je od sredine 14 do sredine 15 veka kontrolisala delove centralne Albanije i istočne Makedonije.

[4] Vukan Nemanjić je bio kralj Duklje (1195-1207) i veliki župan Raške (1202-1205/1207). Bio je prvorođeni sin Stefana Nemanje, ali je lišen raškog prestola, na koji je došao mlađi brat Stefan Nemanjić.

Stefan Uroš I Nemanjić, Srpski kralj 1243-1276. Najmlađi sin Stefana Prvovjenčanog.

Stefan Dečanski (rođen oko 1276, umro u Zvečanu 11.11.1331. godine) bio je sin kralja Milutina (1282—1321) i otac Dušana Silnog (kralj 1331—1346, car 1346—1355). Otac ga oslijepio.

Stefan Dušan Nemanjić, poznat i kao Dušan Silni (oko 1308 — 20.12. 1355) je bio sin srpskog kralja Stefana Dečanskog, kojeg je uz pomoć vlastele zbacio sa vlasti.

[5] Vuk Branković je bio srednjevekovni srpski velmoža, vladar Kosovske oblasti i najznačajnija politička figura Srbije posljednje dvije decenije XIV vijeka.Nasuprot istorijskim činjenicama, predstavljen je kao izdajnik u pjesmama kosovskog ciklusa.