U „PALATAMA OSTVARENOSTI“ VLADANA DOBRIVOJEVIĆA

     

                                                    Rumi and Shams, by Mahmoud Farshchian 2007 g.

     Razmatrajući novu knjigu Vladana Dobrivojevića „Dom Kihotā “, u prvom pregledu, obradila sam samo jedan motiv, koji je jako važan u ovom djelu, a to je motiv mržnje, kako personalne, tako i kolektivne. ( vidi U HARMONIJI HAOSA ČUDESNOG SVIJETA TOBOZA VLADANA DOBRIVOJEVIĆA I NJEGOVOG “ DOMA KIHOTĀ “
https://besherat.blogspot.com/2018/06/u-harmoniji-haosa-cudesnog-svijeta.html ).

     Smatrala sam da je potrebno dotaći se još nekih segmenata ovog slojevitog romana, te bih kao jedan od mnogobrojnih motiva koje je pisac obradio u ovoj kompleksnoj knjizi, izdvojila razmišljanja o ostvarenostima u životu. U drugom dijelu knjige, koji i nosi naslov “Palate ostvarenosti “, kroz različite likove, dato nam je na uvid šta za svaku od tih ličnosti predstavlja ostvarenost.

     Kako godine prolaze, nameću nam se razmišljanja o tome šta smo uradili u životu, šta smo ostvarili, da li smo ispunili neka svoja očekivanja, te ostvarenost kao pojam, postaje neraskidivo vezan za pojedinca, određujući njegovo unutrašnje stanje zadovoljstva ili dubokog razočarenja. I nekako mislim da ovaj proces postaje neminovnost i da nikoga ne može zaobići. Za sebe znam da mi upravo teče.

     Od svih primjera ostvarenosti koji su dati u romanu, ja bih izdvojila meni najdraži , a valjda i najbliži, koji je bolno istinit i koji stvara u meni laganu depresiju.

     “Ako mu je celi život bio obeležen jasnim potvrdama neostvarenosti, šta vredi kasna uteha izmišljenog zadovoljenja? Neostvareni su bili napori, izbori, pokloni sebe, a ne naknadni računi osećanja koje bi mogao lažirati. Na primer, voleo je mnoge žene — i ostao sam. Nepriznat je stvarao — nikome potrebna dela. Sticao je — ne stvorivši imetak. Saznavao je — za krajnji učinak neznalice. Porazi su imali imena koja im je sam davao, postali su njegove jedine, vlastite titule.Vaho je, dakle, bio nepovratna neostvarenost, i ni u kakvom se ostvarenju ne bi mogao prepoznati. ( 349 str. )

   Ovo me je jako podśetilo na jednu moju pjesmu koju sam napisala prije nekoliko godina “ Fragile “. Na prvi pogled, ne može se tu naći neka suštinska podudarnost, više je to stvar atmosfere koja u njoj vlada i onog tegobnog ośećanja kojeg sam imala dok sam tu pjesmu pisala.

                                                             FRAGILE

                                             Moji bjesovi,moji bjesovi

                                          svi imate imena mojih slabosti.

              Hoćete li nestati ako vas zovem imenima pravim?

                                        Hoćete li smiriti bure gordosti?

                       Zar moje lice na Vas ostavlja utisak plahosti?

                                         Ko Ciganka na dlanu sreću tražim,

                         sve smiješno je, jer danak iskrenosti plaćam,

                                           a možda je za sve trebalo

                                 samo malo ljubavi koje nijesam imala.

                               Ask for life and start the game again.

                                          Fragile-lomljiva zauvijek.

     Razmišljajući dalje o ovom izuzetnom romanu, shvatam da je cijeli roman jedna duboka analiza. Analiza svega onoga što nam se u životu dešava, susreti sa drugim ljudima, interakcija koja iz tih susreta nastaje, a još više, analiza mnogobrojnih životnih rastanakâ . Vezivanja za stvari i vezivanja za ljude, sabiranje sopstvenih dostignuća kroz odobravanja drugih ljudi, unutrašnji sukobi, stanja sopstvene svijesti koje prepoznajemo u drugim ljudima i koja mrzimo, mrzeći njih, mrzimo ta stanja u sebi.

     Sav naboj misli, koji nastaje u ovom ljudskom spletu, dovodi do razarajućeg kraja. I onda pomislim, pisac uopšte nije dao ovih pedeset ličnosti koje vidimo u romanu i čija imena i ne možemo popamtiti. Ovo su samo duševne bure jedne ličnosti, koja doživljava katarzu kroz sopstveno uništenje. Ubijajući u sebi sve pojavne oblike, ljubavi, mržnje, zavisti, ljubomore, patološke vezanosti za ljude koji mu bude lažne nade i onda ih pokopavaju bez ikakvog izgleda da one ikada više mogu da ožive, pokušava da negira sebe.

     I u svoj toj gunguli ośećanja, pisac daje šansu samo jednom jedinom obliku da preživi. Kroz odnos dva lika - Bodina i Dantesa, iscrtana je jedna ideja koja zaslužuje da preživi sve bure života, a to je postojanje kroz drugog čovjeka. Onoliko koliko smo sposobni da sebe damo drugome, bez rezerve, bez kalkulisanja, otvoreno i iskreno, bez lažnih maski kojima krijemo sopstvena ośećanja, ako sebe možemo da damo kao na dlanu drugome, zaslužujemo da ostvarimo vječnost. Jer ako sopstvenost duše uspjemo da nađemo u duši drugog čovjeka, cijeli svijet postaje naš. Mislim da je ovo glavna misao koju je Vladan Dobrivojević želio da otkrije svijetu u ovom romanu.

     “Štaviše, onda čovek, kao stvaran u večnosti, i jeste samo to traženo od drugog — i upravo zato sve činjenice sudbine, pobede i porazi, uspesi i neuspesi, zadovoljenja i osujećenja, sami po sebi nipošto nisu uobličenja nečeg stvarnog: ne mogu­ći ništa da zadrži i zaustavi, čovek je svakog trenutka stvaran samo kao trenutni presek onog što postaje. A postaje ono što traži u drugom, najpre u drugom čoveku. Jer, doživljaj drugosti je, u stvari, najviši poklon i utočište nade, budući da znači sliku naspramnosti koju pred strahotom obaveze poništenja u smrtnosti predstavlja njena drugost — produženje u večnosti.” ( 570 str )

    Ova izuzetna misao, duboko filosofska i duboko životna, opet mi je dala asocijaciju na jedan divan primjer iz istorije. Vanvremensko razumijevanje dvije ljudske duše, nastalo između pjesnika Mevlane Dželaludina Rumija i njegovog duhovnog vođe Šemsa iz Tabriza. Mislim da je takvu vrstu “duhovnog preklapanja”, kao jedinog i istinski vrijednog življenja, pisac u ovom djelu htio da istakne.

    Iako po svojoj prirodi, poruka koju pisac daje, odiše optimizmom i vjerom u čovjeka, sva ova razmišljanja u meni su samo još jače izazvala, bolna odzvanjanja prazne duše, koja i dalje ostaje usamljena zbog nedostatka nekog mog odraza u drugome. Nažalost, ali istinito.

U Beranama 4.07.2018 g.