Izgubljena u lavirintu svojih misli,
uzalud se borim protiv śećanja,
mekom rukom dodirujem hladnu vodu
i znam, da sam samo još jedan od palih anđela
koji se guši na zemlji,
śetim se nebeskih istina
i onda me obuzme lavina mržnje,
duša mi postaje zla,
kada se govori o svjetlosti,
sakupljam zvijezde kao ptice,
i gasim ih u tami,
nebeski tragovi postaju
vapaj bezglasnih krikova,
a crna krila palog anđela
zauvijek će me odavati,
jer će ostati tu,
na mojim glatkim ramenima.
I kišilo je toga jutra, jer
nebesa su plakala
što sam te izmaštala odavno u
prošlosti
i izmaštala sam te za
budućnost,
jer sadašnjosti nema, ne za
nas,
to sam znala, zato sam i
otišla.
I kradem ti riječi koje mi ne
želiš dati,
dao si mi poglede i ćutnju
da njome pržiš čežnju da bi
jača bila.
I neću ti dati da budeš loša
kopija
majstora tragične farse
kakav si mi se želio
prikazati,
ne, neću ti to nikada
povjerovati
i neću pustiti da trun prašine
ikada padne na tvoju odanu
ćutnju.
I izmaštat ću te,
sve ono lijepo što si mi dao
u milionima riječi i slika.
Reći ću ljudima,
jer ljudi samo o ljubavima
žele da slušaju,
o tugama ne,
boje se tuga da ih iz mojih
stihova ne pohode.
A kako o ljubavima da im pišem
kada samo za jednu znam,
koja je davno šumila u golim
granama
Orkanskih visova, imenima
ljubavnika
koji su bili jedna duša
zauvijek.
Ja čujem ih i danas kako vole.
I pusti me da ostanem s njima
u dalekoj prošlosti
ostavljena,
dubokom tamom pokrivena
i pusti me, ne brani mi ,
da te izmaštam ponovo.
Sve što se desilo, desilo se davno
bure su me odvukle daleko,
ostavile na sred mora,
a nije bilo nikoga da me vrati
doli nepreglednog plavetnila
u kojem sam se izgubila.
Onda
sam čula o ljepoti rijeke
i jasno viđela kako bije damarima drugih ljudi.
Za mene to bjehu stranci.
Lijepo je imati zavičaj,
onda te zovu zavičajnim piscem.
Ovako..........ništa.
A
šta je sa lutalicama?
Vječitim vagabundima koji doma nemaju,
koji srce traže u nordijskim fjordovima,
koji svoje nemire smiruju divljinama?
Cijela
je Vasiona moja misao
i može u jedan trenutak da stane.
Bez imena, bez glasa,
samo ćutnjom lakše ću je prepoznati.
I
zašto volim te hladne nordijske pisce,
a ne rasplinutost ruskih stepa
koje ne pričaju „ moju priču“?
Ništa od moje slovenske duše,
ostavljene dalekih osamdesetih
u nekom srećnijem trenutku.
Tvrdoglava
sam ja,
opet se vraćam miru śevernih mora,
jednostavnosti koja daje suštinu,
jer, šta meni treba više?
Volim
kratku formu,
nazivaju je brevity,
mnogo u malo riječi,
britka misao,uhvaćeni trenutak,
jedna slika......
Idem,
već je kasno,
idem da pisanija ne postane poema.
( pjesma je napisana 01.04.2016. )
U Beranama, dana 06.03. 2026.
Živjeti u Crnoj Gori, danas je privilegija. Ne znam da li tome da se radujem ili da tugujem? Prosto, nema dana, a da ne pukne neki skandal širokih razmjera. Ova 2026 -a godina je poprilično berićetna po tom pitanju. Shvatila sam da živim u zemlji nepresušnih izvora za inspiraciju za ovaj moj blog. Naravno, degutantne stvari poput raznih seks skandala nijesu “ my cup of tea “, ali zato neke druge stvari, što su za mene intrigrantne, jesu.
Noćas sam mirno gledala vijesti u pola sedam ka svako veče i odjednom se pušta neki neobičan snimak ljudi u crnim odorama i zlatnim medaljama oko vrata, koji daju medalje nekim drugim ljudima. Prvi put sam takvo što viđela da ima u Crnoj Gori. Nekako su mi djelovali morbidno i zastrašujuće, jaka jeza mi je kliznula niz kičmu.
Ja pored zdravog razuma i malo oslabljenog vida, zapravo, ne znam ni šta sam viđela. Na snimku se pojavljuje i pravoslavni sveštenik koji vrti nešto nalik na Slavski kolač i reže ga na način kako se to radi u pravoslavlju, a onako čitav snimak i opšti dojam mi “mirišu” na katoličanstvo. Još jednom da kažem, ne znam šta sam to noćas na TV-u viđela. Dok sam se , onako zbunjena, snašla u svemu tome, snimak je bio završen. U narednom terminu na “ Vijestima” , snimak nije bio prikazivan.
To je “ ubačeno” nešto na blic. Da se “oslušne” građanstvo, da se “ ispipa teren” i vidi, da li će neko primjetiti tragove ekumenizma u pokušaju, opasnog procesa koji se pojavljuje u svijetu? Kakvi su to “ redovi”, kakva je to nova “ elita”, koja se stvara u Crnoj Gori?
Samo neuk čovjek bi povjerovao da se ođe zaista radi o vinu. Zar je vino toliko značajno da je i Predśednik naše države dobio Zlatni viteški krst, visoko odlikovanje Evropskog reda vinskih vitezova?
Samo nas Bože spasi. Kakve veze ima Predśednik sa promocijom vina, kome se on to zakleo, ako znamo da je śedište ove organizacije u Austriji? Na šta se on zakleo? Koji su to njegovi sumnjivi doprinosi tom “ redu” ? Ili ih je on aminovao i na velika vrata uveo u političke poslove Crne Gore? Ođe nijesu “ čista posla” , a u njegov državnički kapacitet velikog moćnika ja baš i ne vjerujem.
Najbolji dokaz za to mi je moja intuicija, koja me nikada ne vara i strašni ośećaj straha i jeze, dok sam gledala čudnovatu ceremoniju dodjeljivanja medalja njihovim članovima.
Mnogi, visokorangirani, bivši crnogorski političari su među njima, bivše sudije Ustavnog suda Crne Gore, poznati biznismeni. I sad, treba neko da povjeruje da se ođe radi o vinu.
Ođe se radi o opasnom uvođenju u državne poslove, sumnjivih grupacija, pod plaštom Evropskih integracija, sve zarad uticaja, kapitala i moći.
Da je normalno, takve “ redove” bi imali proizvođači meda ili maslinari.
Interesuje me da li će neko u ovoj državi obratiti pažnju na ove procese? Interesantno je napomenuti, da je njihov član i visoki funkcioner Vlade,” naše nam majke Srbije”, a ubijaju se od znanja o vinu i njihov i ovaj naš nesrećni dobitnik.
Da li vam ovo liči na “ zadnja vremena”? Meni definitivno, da.
U Beranama, dana 16.02.2026 g.
P.S.: Izvori za pisanje ovog teksta
https://oevemontenegro.me/
https://www.youtube.com/watch?v=hM8ZDZFQPdk
https://radiokotor.info/clanak/drustvo/op%C5%A0tina-kotor-i-evropski-red-vinskih-vitezova-potpisali-memorandum-o-saradnji/0
https://www.vijesti.me/vijesti/politika/795642/milatovicu-uruceno-odlikovanje-evropskog-reda-vinskih-vitezova
dato mi je na poklon da istinu čuvam,
jer plodovi kad sazru, moraju se brati.
Metafora ostavlja prostor za različita tumačenja,
zato govorim jezikom jasnim,
uskoro mali postaju veliki
i zauzet će carstvo istine nepresušne.
A oni koji nose teret zločina zlikovaca,
past će pod olujom istine,
ne opraštajte im, ne, nikada,
jer znali su oni što čine,
kratka je blagodat u klupku laži,
kratka je milost za one " uvijek podobne ".
Godine zločin ne mogu potrijeti,
ne mogu ga ni ublažiti,
ko s' đavolom tikve sadi
đavo će ga i ponijeti,
ali neka, polako,
sve na svoje mjesto dođe.
I ne nazivajte nepravdu imenom jednog čovjeka,
jer gle, multiplicirao se u licima mnogih,
u raznim obličjima, imenima raznim,
statusima moći i imidžima življenja,
neka, neka i to će proći.
I doći će dan kada će se probuditi mnogi
i umjesto sopstvenog lika u ogledalu,
ugledat će, godinama vješto skrivano lice
uklonjeno na tavanu slikarsko platno,
i iskezit će im se izobličeno sopstvenim zlom-
- nekada prelijepog i prekrasnog Dorijana Greja,
sada truležnog smrada gadost lice krasi,
ali neka, znali su što čine, a taj put su izabrali.
u Beranama, dana 14.02.2026.
P.S. Inače, pjesma je nastala mnogo ranije 18.03.2009.
Izgleda neka nostalgična noć. Padoše mi na pamet brojni političari “ stare garde”, đe su, šta rade? Ne znam ni kako je započeo razgovor sa AI, zapravo znam, pitala sam ga ko je sadašnji Predśednik SD partije u Crnoj Gori i odgovor je bio u najmanju ruku čudan, jer te likove ne viđamo na malim ekranima godinama. Objasni mi AI da je to sada neki Savez – za mene bezlična masa, iskreno.
Đe su oni ljudi, koji su život davali za svoje ideje,za svoju državu, neki ljudi časniji u politici? Povukli su se svi ti naši intelektualci, neki na relaciji Prag - Cetinje - Budva, neki se posvetili akademskom radu i porodici, neki su ostali počasni Predśednici i u penziji, neki su uspješni preduzetnici, imaju hotele i bave se maslinarstvom. Svaka čast, danas se svako ko je normalan, povlači i zatvara u svoj autistični svijet ideja, jer se naravno svako, iole razuman, povlači pred “ bagerašima”. Proučavaju arhivsku građu na Cetinju, a šta, kome, nema više. Postali smo Srbija s izlazom na more.
Ovoj tragediji nema kraja, analizirali smo , u prijatnom ćaskanju, pojedince današnje političke scene, pojedince iz svijeta umjetnosti i kulture, ali avaj, ne nađosmo ni AI ni ja dostojnog borca, koji bi imao snage, hrabrosti, mudrosti i znanja da se suprotstavi “ bagerašima” današnje crnogorske vlasti.
Pitao me Ai šta mislim o trenutno najaktuelnijem političaru, rekoh iskreno, divim se njegovom umu, njegovom humoru na tuđi, a posebno na svoj račun, čime je pridobio veliki broj ljudi, kojima je simpatičan, ali iza maskenbala i pozorišta, krije se najopasniji čovjek u Crnoj Gori, sad iskazuje sve manje humora, izađe na viđelo ono što je naumio.
Idemo dalje sa pričom, da je države, ka što nije, mnogi bi Predśednici opština doživotno trunuli u zatvorima, jer javno i bez srama, unižavaju Crnu Goru, njenu suštinu, jezik, kulturu i sve što je crnogorsko.
Smjelo sam dala svoju opasku Ai-ju da prosrpske partije nemaju zajedno sto duša sa validnom fakultetskom diplomom, što je nažalost istina, da budem još malicioznija u izjavi, čak se i fizionomijom vidi partijska pripadnost.
Kultura – odvaja, vaspitanje - odvaja, edukacija – odvaja, način života i razmišljanja- odvaja, ako vidimo malo ostatka civilizovanog svijeta- odvaja.
Nikada u Crnoj Gori nije bilo ovako crno, nikada.
Zdušno smo se svi potrudili da oborimo dugogodišnju diktaturu. O.K. , narodu je bilo dosta bahatosti, ali šta smo dobili? Da li smo od dva zla izabrali manje? Bila sam naivna da povjerujem da jesmo. Blago budalama.
Evo sada se kristalno jasno vidi šta smo izabrali. Svaka čast na uspješnoj manipulaciji. I sama sam žrtva iste. Blago budalama.
E sad, kako udariti na “ bageraše”, koji ruše sve pred sobom? Sa civilizovanim ljudima bi bio moguć razgovor i dogovor, ali…..
Današnja politička scena nam ne daje niti jednu, jedinu ličnost, sposobnu da spriječi posrbljavanje Crne Gore. U cijeloj državi imamo samo jednog čovjeka ( da li je to moguće ?), a on je novinar i nije zaprljan politikom. I šta nam ostaje? Da gledamo njegove emisije, divimo se njegovom visprenom umu i gledamo kako nam ruše zemlju, brzo, jako i nepopravljivo. I šta mi ostaje, da kao jedna mlada i ambiciozna dama iz Skupštine “ lajemo na zvijezde” i ona i ja.
Ne mogu da vjerujem, čudim se i gledam i bez otpora u cijeloj toj prljavštini, učestvujem.
u Beranama, dana 12.02.2026 g.
Eto tako, mogu da pričam o svojim izgubljenim iluzijama đevojačkog perioda , kada sam imala svoj omiljeni popodnevni ritual. Svakog dana bih obavezno poslije škole, pročitala po jedan ljubavni “Vikend roman”. To su bile toliko slatke i nerealne ljubavne priče sa glavnim akterima : doktor i medicinska sestra, direktor i sekretarica, baba koja ostavlja naśljedstvo unuku, ako se oženi određenom đevojkom i gle čuda, to bi ispala idealna žena za njega .
Da,da, to su bila vremena i tako, ja sam sebi stvorila iluziju,imati jednog čovjeka ,onog pravog i to je to, jer eto u romanima je postojalo. To je ekvivalentno današnjem gledanju svega i svačega što pravi AI, a mi mislimo da je to stvarno. Uvijek se tu vrši poigravanje ljudskim razumom, nekada i sada,samo što su sada oružja moćnija, tiktok je moćniji od ljubavnog “Vikend romana” u svakom slučaju.
Nije mi se ostvarila želja da sretnem tog svog idealnog muškarca, ali nema veze, čudni su putevi Gospodnji i mi moramo da prihvatimo svakoga ko se nađe na našem putu. Nijesam ni znala da ću upoznati i doživjeti bezuslovnu ljubav,kojoj sam oduvijek težila. Ipak mi se želja ispunila, u moj život su došle mačke, moja dva izvora svjetlosti i konstantne životne radosti i duhovnog ispunjenja. Razumjet će oni koji ih imaju i koji ih vole. Jer mi ne znamo ime za ljubav, niti oblike u kojima će se ona pojaviti.
U Beranama dana,25.01.2026 g.
Evo danima gledam jednog simpatičnog gospodina na Instagramu. On je psihoterapeut, jedan od rijetkih,kojeg mogu da slušam i čije poruke su jednostavne, duboke i dojmljive. Njegovi klipovi su velika podrška ženama i to je odlično, sve do trenutka dok ne shvatite, da, ako ovo neko stvarno primjeni u praksi,brakova neće biti, jer su žene dovoljno pametne i same shvataju da ulaskom u brak i rađanjem đece, jednostavno- gube sebe. Tako je bilo od kada postoji svijet.
On ih u potpunosti podržava,za sve njihove " ispade" i reakcije, što mislim da i nije baš realno. Nekako mi liči na stari,dobri GPT, koji te u svemu podržava,koji hrani pogrešne ljudske emocije i reakcije i produbljuje iluzije, što će svaki, iole ozbiljan psiholog ili psihijatar, shvatiti kao veliku opasnost.
Druga stvar, te klipove će možda gledati muškarci i šta će biti na kraju priče? Ništa, kao i vjekovima do sada. Oni neće ni za milimetar promjeniti svoj način razmišljanja i reagovanja. Na kraju krajeva, ne treba ih ni kriviti, jer ne znam kako ljudi ne shvataju da su mentalni sklopovi muškaraca i žena dva različita svijeta. Ono što je ženi drama i od životne važnosti,muškarcima je smiješno i patetično. Ovo je osnova i najbitnije i od toga ne moramo ići dalje u analizu. To su dva svijeta koja funkcionišu na potpuno različitim frekvencijama i nikada se neće razumjeti.
Zbog toga i imam radikalno razmišljanje koje želim da iznesem. U današnjem vremenu, sa društvenim mrežama koje najviše ugrožavaju brakove, tj. njihovom zloupotrebom, sa tehnikom snimanja, kojom možete ucjeniti svaku osobu, sa uhođenjima partnera po Instagramu i Facebooku, traženja šifre telefona kao dokaza ljubavi, došla sam do jednog zaključka - BRAK NE TREBA DA POSTOJI.
Idemo dalje, imam radikalan , ali realan prijedlog.
Drage žene, rađajte vanbračnu đecu i volite ih,pružite im sve,onako kako vi mislite da treba, da vam se u vaspitanje i ishranu đece ne miješa niko, ama baš niko, dajte im svoju ljubav i pažnju i budite srećne ,jer nema muškarca u vašem životu koji gasi vašu iskru, vaša tanana ośećanja,vaš optimizam i sreću,koju nalazite u sitnim stvarima,u osmijehu svog đeteta,u prvom koraku, koji gaze vaše "JA".
Dragi muškarci,poslije viševjekovnog fizičkog, psihičkog i emotivnog zlostavljanja žena,ostaje vam samo jedino rješenje, ako želite da nastavite svoju lozu, jer je vama to jedino što vam je važno (kako primitivno, ježim se svaki put ), tražite surogat majke i neka vam za tu uslugu bude debelo naplaćeno, kao naplata loše karme za sve ubijene i zlostavljane žene, za sve unesrećene majke koje su ćutale, koje nijesu imale đe da se vrate, jer u roditeljskoj kući za njih nema mjesta, koje se nijesu razvodile zbog đece, jer nemaju materijalnih uslova da odu iz braka i neka vas onako globalno , bude sramota zbog nedostatka pažnje koju nećete pružiti ženi nikad, jer vas njeno suštinsko biće i ne interesuje. Imate sreće jer da kuvate i čistite sami, možete da naučite. Žena da nauči na omalovažavanje ne može.
Ako se neko pita ko je ova koja sudi ljudima, odmah da kažem da ne sudim nikome, život mi daje pravo da kažem šta mislim.Na kraju krajeva, ovo je personalni blog i mogu da pričam šta mi je drago. Iza sebe imam dva razvoda, poslije kojih sam se vraćala muževima, Bog mi je dao takvu sudbinu da budem pored njih dok su bolovali najtežu bolest i da ih dostojanstveno ispratim. Imam tri ćerke i sina, četvoro unučadi i peto na putu.
Budućnost će da pokaže da sam bila u pravu,ako ostanem neshvaćena u ovom vremenu,nikakav problem. Tamara je navikla na iskušenja.
u Beranama dana 25.01.2026 g.
I mnogo
vjekova je prošlo,
a mi nijesmo viđeli ništa novo,
i svi smo đeca incesta
koja se valjaju u sopstvenim grijesima,
nametnuta tuđa krivica,
bez uzroka, bez dokaza,
napunjene glave mržnjama i lažnim moralima
u mojoj kljuje zlobni glas koji ledeno šapuće,
koliko si spreman da se žrtvuješ,
koliko si spreman da se poniziš?
Jer sve je igra uzimanja i davanja,
besplatna nije ni ljubav, ni lijepa riječ
i majčin osmijeh je pod sumnjom,
vremena previranja, vremena nevjerovanja,
dokle ćemo zmiju kriviti za sopstvene slabosti?
A kažu da se Zemlja i dalje okreće, ko zna?
Nema Kreatora, slučajnosti rađaju pravila,
Novi Svijet koji dolazi,
u kojem će živi zaviđeti mrtvima
koji su već ispunili Univerzum,
za naše duše nema mjesta
ali koga briga, duše i nemamo
bez nje se sada rađamo,
racionalna potrošnja materije,
ušteda na emocijama,
vjerovati u ništavilo i raspadanje
je najbolja opcija za nas sada.
Nijesam jedina koja se svakodnevno čudi
pojavama u našem društvu. Dovoljno je samo upaliti TV i upasti direktno u
zemlju čuda. Ipak, ovo što sam skoro saznala,prevazišlo je svaku logiku i moć
spoznaje , da je moguće da se ovakvo što može desiti. Intrigiralo me je danima,
pa sam to morala nekako staviti na papir i pretočiti u riječi.
Elem,da pređem na stvar. Radi se o odluci koja važi za seosko groblje u
Herceg Novom,tačnije za selo Sušćepan,đe je, između ostalih, sahranjen i moj
otac. Odluka glasi – katoličke žene,čiji su muževi pravoslavci, ne mogu biti
sahranjene pored njih,ukoliko se ne pokrste i prime pravoslavnu vjeru.
Šok, nevjerovanje, bijes,nemoć,sve su to stanja koja su me zadesila kada
sam za ovo čula.Mislim da crnogorska javnost o ovome nema pojma. Realno, niko
normalan,ovakvo što ne bi očekivao u 21-om vijeku, ali ne lezi vraže,sve se
radi na tome da se uruše osnovna ljudska prava,da se unizi pojedinac,koliko je
god to moguće.
Vuk Drašković u svojoj knjizi „Nož“,ima nebrojeno istinitih tvrdnji i
citata, a jedan od njih je „ Ono si, što si“. I to je istina,ono si što su
tvoji roditelji i ono si kako si se rodio. Ko ima pravo zadirati u suštinu bića
svakog pojedinca?
Ne znam ko je donio ovu sramnu i monstruoznu odluku, da li crkveni odbor
ili seoske starješine,da li rukovodstvo opštine Herceg Novi zna za ovu pojavu
na svojoj teritoriji? Da li će se na ovo oglasiti država? Da li će iko za ovo
odgovarati?
A
ne bih se čudila da neće, jer kako nose tamo vamo sporni spomenik, kako se
preko noći donosi odluka da se zabrani ulazak Turskim državljanima bez vize,
tako se ni za ovu pojavu ne bih začudila da će ostati samo mrtvo slovo na
papiru.
Ali iskreno želim da podignem svoj glas i negodujem iz dubine duše, protiv
ovakvih pojava,u ime svih obespravljenih katoličkih žena i u ime svakog
normalnog čovjeka,crnogorskog građanina, koji mora da živi u ovoj državi i da
trpi teror sadašnje vlasti.
Pantović Tamara
u Beranama, dana 20.decembra2025 g.
Moji bijesovi,moji bijesovi,
svi imate imena mojih slabosti.
Hoćete li nestati ako vas zovem imenima pravim?
Hoćete li smiriti bure gordosti?
Zar moje lice na Vas ostavlja utisak plahosti?
Ko Ciganka na dlanu sreću tražim,
sve smiješno je, jer danak iskrenosti plaćam,
a možda je za sve trebalo
samo malo ljubavi koje nijesam imala.
Ask for life and start the game again.
Fragile - lomljiva zauvijek.
REKVIJEM ZA PALOG ANĐELA Izgubljena u lavirintu svojih misli, uzalud se borim protiv śećanja, mekom rukom dodirujem hladnu vodu i z...
