NE MOGU I NEĆU

 

Sve što se desilo, desilo se davno

bure su me odvukle daleko,

ostavile na sred mora,

a nije bilo nikoga da me vrati

doli nepreglednog plavetnila

u kojem sam se izgubila.

Onda sam čula o ljepoti rijeke

i jasno viđela kako bije damarima drugih ljudi.

Za mene to bjehu stranci.

Lijepo je imati zavičaj,

onda te zovu zavičajnim piscem.

Ovako..........ništa.

A šta je sa lutalicama?

Vječitim vagabundima koji doma nemaju,

koji srce traže u nordijskim fjordovima,

koji svoje nemire smiruju divljinama?

Cijela je Vasiona moja misao

i može u jedan trenutak da stane.

Bez imena, bez glasa,

samo ćutnjom lakše ću je prepoznati.

I zašto volim te hladne nordijske pisce,

a ne rasplinutost ruskih stepa

koje ne pričaju „ moju priču“?

Ništa od moje slovenske duše,

ostavljene dalekih osamdesetih

u nekom srećnijem trenutku.

Tvrdoglava sam ja,

opet se vraćam miru śevernih mora,

jednostavnosti koja daje suštinu,

jer, šta meni treba više?

Volim kratku formu,

nazivaju je brevity,

mnogo u malo riječi,

britka misao,uhvaćeni trenutak,

jedna slika......

Idem, već je kasno,

idem da pisanija ne postane poema.

 

 ( pjesma je napisana 01.04.2016. )

 

 

 

U Beranama, dana 06.03. 2026.