BEZ NASLOVA
gazeći tvrdu zemlju uporno,
gutala poraze i laži,
kamenje prezira,
uzaludno vikala da ne kidaš,
strune obećanih dana,
jer samo sebe imam da dam
i ništa drugo,
zar je to malo
u ovim vremenima nemanja?
Ranjena zvjerka neće da ćuti,
urliče u svojoj nemoći,
uhvaćena u zamku sopstvenih stradanja.
Ako prođeš ovim putem,
viđet ćeš zgaženi cvijet,
a sve što smo slomili
ne možemo vratiti,
možemo samo baciti.
Ne vjerujem u srećne završetke.