I TEK TAKO KAŽEM I RAZMIŠLJAM

Ne trebaju tebi ljušture od žena
da se oko njihovih tuga svijaš,
ni emotivni otpaci s tuđega stola
sitne mrve nečije tuđe sreće,
ni novi zanos, tračak nade rođen
koji bi vratio vjeru da ipak postoji
i lijepo i ružno,
jer sve bi mogao izmaštati
ako u tebi dovoljno snova ima.

Ova ura potonja i kiša i zima
novo će jutro iznjedriti
i ti ćeš znati da isto sve će biti,
ni pedalj da se pomakne od sna
od jave još teže, gusto sabijene
odavno samoćom otrovane riječi
biju, biju damarima, još jače ako ćutiš,
ako tajnu kriješ grleći je ljubomorom
oko sebe zaplićeš mreže u koje si
dobrovoljno upao, ne rođenjem
nego svojim izborom, sviješću, jasno
i bez straha, i miruj, miruj sad tamo,
ne pomjeraj sjenku neko će je pogledom zalediti,
ne pomjeraj misao, umrtvi osmjeh
za sreću koju će neko drugi otkriti.