BEZ NASLOVA

Zbog hiljadu razloga sam ostala,

gazeći tvrdu zemlju uporno,

gutala poraze i laži,

kamenje prezira,

uzaludno vikala da ne kidaš,

strune obećanih dana,

jer samo sebe imam da dam

i ništa drugo,

zar je to malo

u ovim vremenima nemanja?

Ranjena zvjerka neće da ćuti,

urliče u svojoj nemoći,

uhvaćena u zamku sopstvenih stradanja.

Ako prođeš ovim putem,

viđet ćeš zgaženi cvijet,

a sve što smo slomili

ne možemo vratiti,

možemo samo baciti.

Ne vjerujem u srećne završetke.

VRIJEME PRIPADANJA

I doći će vrijeme kada neće biti
imena ni za šta,
ni za śećanja, ni za ljubav,
kada će prokletstvo valjati
kamenje ispred sebe
što su se nekada ljudima zvali.

A ja se još uvijek śećam,
svih lica koja su dotakla
moje godine djetinjstva,
tihih šumova mladosti,
mira među granama divljih narandži,
jer dijete se popelo visoko,
skoro do oblaka, da prkosi bogovima.

Ljetnje popodne, dodir mora
i vrelog kamenja,
jaki ośećaj pripadanja
odavno izgubljen u zlokobnim tišinama.

Da li je to ono
što mi tako očajnički nedostaje
i što uzaludno tražim godinama
među stijenama što su se nekada ljudima zvali?

I TEK TAKO KAŽEM I RAZMIŠLJAM

Ne trebaju tebi ljušture od žena
da se oko njihovih tuga svijaš,
ni emotivni otpaci s tuđega stola
sitne mrve nečije tuđe sreće,
ni novi zanos, tračak nade rođen
koji bi vratio vjeru da ipak postoji
i lijepo i ružno,
jer sve bi mogao izmaštati
ako u tebi dovoljno snova ima.

Ova ura potonja i kiša i zima
novo će jutro iznjedriti
i ti ćeš znati da isto sve će biti,
ni pedalj da se pomakne od sna
od jave još teže, gusto sabijene
odavno samoćom otrovane riječi
biju, biju damarima, još jače ako ćutiš,
ako tajnu kriješ grleći je ljubomorom
oko sebe zaplićeš mreže u koje si
dobrovoljno upao, ne rođenjem
nego svojim izborom, sviješću, jasno
i bez straha, i miruj, miruj sad tamo,
ne pomjeraj sjenku neko će je pogledom zalediti,
ne pomjeraj misao, umrtvi osmjeh
za sreću koju će neko drugi otkriti.

KADA GOVORIM O.....

                                               ( picture credit goes to Jerry Uelsmann )



Kada govorim o starosti – govorim o nemoći,
trošno tijelo što rođeno je da živi
prokletstvom darovano da misli i ośeća,
tegobno je prihvatiti naboranu ruku-
-svjedoka vremena ličnog propadanja.

Ljudski govor sada čujem drugačije,
kao kroz zidove, bruje kao rojevi pčela,
kako daleko sam od njih
i milion svjetlosnih godina od svoga početka.

Kada govorim o starosti – govorim o mudrosti,
fosilnom ostatku savršenih pojmova
sahranjenih u kamenu razuma,
neki drugi svijet i mir koji sam željela dobiti.

CRNA GORA - EKOLOŠKA DRŽAVA ( ljudi moji je li to moguće ? )

    
     U susret godišnjici proglašenja Crne Gore ekološkom državom ( Žabljak, 20.09.1991 g.) ne mogu, a da se ne zapitam, da li je ova farsa od natpisa još jedno od bezbrojnih interesantnih pojavnih oblika zemlje čuda u kojoj živimo.

     Simpatično je to, dośetiti se da budeš prvi u nečemu kao što je eto npr. Crna Gora – prva ekološka država, ali ne treba mnogo, samo otvoriti prozor, pogledom obuhvatiti sve deponije koje se gradom šire ili udahnuti neobičan miris istih, pa shvatiti da je zapravo Crna Gora najinteresantnija država za proučavanje fenomena paradoksa, kojeg susrijećemo na svakom koraku, pogotovo kada je „čistoća“ u pitanju.

     Neobična je i činjenica da Evropska Unija kao Institucija i Administracija, aminuju postojanje ove rečenice u prvom članu crnogorskog Ustava, kada moja lijepa zemlja ne ispunjava ni „E“ od ekologije i zaštite životne sredine, u koje se kune svakog dana u medijima.

     I čudno je da niko do sada nije pokrenuo pitanje nelogičnosti postojanja epiteta „ ekološka“ kada je u pitanju Crna Gora i kada svi imamo oči da vidimo oko sebe svijet u kojem živimo, a ne treba zanemariti ni poguban utisak koji moja lijepa zemlja ostavlja i na ostala čula ( prvenstveno čulo mirisa ).

     Da zanemarimo stare, dobre zagađivače životne sredine, koje više i nije interesantno spominjati, jer su mudri političari više njima isprali usta, a i mnoge nazovi nevladine organizacije, nego hajde da obuhvatimo čitave gradove kojima bi mogli dati epitet – ekološke katastrofe. Ovo moje razmišljanje bi bilo pogrešno, ako bi recimo Ulcinj i Pljevlja bili u nekoj drugoj državi. Ovako..... no comment .

     Sve nam je jasno, sve vidimo i naravno, sve trpimo. Jer mi smo hrabar narod što je istorijski dokazano. Ili da ovo srećno provučem kroz parafraziranu rečenicu dragog nam predśednika da TREBA STVORITI utisak o Crnoj Gori kao stabilnoj zemlji za ulaganja, isto tako TREBA STVORITI utisak o Crnoj Gori kao ekološkoj državi, pa valjda zbog toga još uvijek stoji ono mrtvo slovo na papiru

USTAV CRNE GORE ("Sl. list CG", br. 1/2007 i 38/2013 - Amandmani I-XVI)

                                                                      Član 1

Crna Gora je nezavisna i suverena država, republikanskog oblika vladavine.

Crna Gora je građanska, DEMOKRATSKA, EKOLOŠKA I DRŽAVA SOCIJALNE PRAVDE, ZASNOVANA NA VLADAVINI PRAVA.

     Ah, kako ovo boldovano bodri dušu, lijepo je makar ovako napisano viđet, a oni grdni stranci što ponešeni idejom da pośete prvu ekološku državu, kada dođu ne mogu da vjeruju onome što vide, to je sigurno neka optička varka, što bi drugo moglo i bit u zemlji čuda, zar ne?

     Draga moja zemljo, najljepša jesi, ali sa ovakvim mentalitetom koji uporno gajimo, to ne umijemo pokazati, nadam se da ti stižu bolji dani, jer lijepi prizori koje sam viđela prije nekoliko dana, kada je naša mladost izašla na ulice i s ljubavlju čistila svoj grad u akciji  “Nastavljamo drugačije - Let's Do It, Montenegro!” , ipak daju nadu da ćemo u bliskoj budućnosti opravdati sva ona ispisana slova u Ustavu, makar kada je ekologija u pitanju, a za ovo DEMOKRATIJA i posebno VLADAVINA PRAVA, ha ha, dat će Bog nekad.

u Beranama, 18.09.2018 g.

   

„ MOTHER ! “ (KONTROVERZNI I POPLJUVANI FILM DARRENA ARONOFSKOG KOJI OBOŽAVAM )

    

     Ređaju se dani jedan za drugim, uglavnom svaki svakome sliči, neka kolotečina koja donosi smiraj, nemam pojma, tako volim i to mi odgovara, kao mirna rijeka, čista, bistra i šta mi treba više ?

     Lutam stranicama neta, pośećujem jedan filmski forum, kad evo nailazim na bačenu bombu. Baš super da se malo razonodim u razmišljanju. Postavljeno pitanje: 
 „Šta mislite o filmu „Mother!“ Darrena Aronofskog, vrijedi li ga pogledati?"
I onda neviđeni vatromet emocija, iskaljenih u oprečnim komentarima. To je ono što najviše volim. 'Il je voda 'il je vino, važno je da nije bevanda.

     Znači, film ćete ili mrzjeti  iz dna duše ili obožavati. Već je u tome iskazana genijalnost autora, da nam dâ takvo jelo, da samo od nas zavisi da li će nam prijati ili ne. Po obilju intrigrantnih tema koje je u filmu razradio, i prije gledanja filma, znala sam odmah da ću biti u grupi onih koji će ovaj film voljeti.

     Mnogi su se trudili i pokušavali da analiziraju sve motive i alegorije, kojima obiluje ovaj film, ali ne znam, čini mi se da je najispravnije odgledati film i ośetiti specifičnu atmosferu koju vam on pruža i onaj sud koji donesete tada, „ na prvu“, bit će i konačan. 

     Iako komentari koje pročitate na netu u neku ruku pokvare sva iznenađenja koja vas očekuju, bez tih komentara, teško bi se mogla dosegnuti dubina svega onoga što je u njemu prikazano. Potrebna je i određena, makar osnovna doza, znanjâ vezanih za Stari i Novi Zavjet, da bi se shvatio film. Ja sam film pogledala dva puta, misleći da ću drugi put možda nešto bolje da razumijem, ali ne, naprotiv, prvo gledanje je bilo ono pravo, ono koje je donijelo oduševljenje odgledanim i postalo razlog nastanka ovog teksta. Ovo je i pravo mjesto da prestanete da ga čitate ili da prihvatite spojlere koji se u narednim redovima naprosto moraju javiti. 

               

     Možda bih prvo govorila o svom utisku o glumcima. Samo pojavljivanje imena Javiera Bardema, već je ukazivalo na to da film obećava. Što se tiče glavne uloge i glumice Jennifer Lawrence, iako nijesam nikada bila njen fan, moram reći da je ovu ulogu iznijela maestralno. Svaki pokret, svaka grimasa, svaki pogled, nedvosmisleno su odavali utisak da se radi o kalibru  vrhunskog glumačkog umijeća.

     Ed Harris i Michelle Pfeiffer su vrlo uvjerljivo iznijeli svoje likove koje su tumačili, ali zbog same koncepcije filma, o čemu ću govoriti kasnije, njihove uloge nijesu razrađene i nije im dat širi prostor u kojem bi se oni još više dokazali.
     Atmosfera u prvom dijelu filma je napeta od prvog momenta, stalno se iščekuje neka drama, ali tok filma je dosta miran, neizvjestan i misteriozan.

     Po riječima samog autora, koji je napisao početni scenario za samo pet dana, namjera mu je bila da napravi film izvan svih žanrovskih definicija, ali nažalost, film je nevješto označen kao horror. Sreća je da to nijesam znala, jer ga nikada ne bih pogledala da sam ga smatrala hororom. Film i jeste van svih žanrova, jednostavno rečeno, film današnjice i film koji nas ćera da se duboko zamislimo nad sudbinom čovjeka i prirode. I kada ga odgledamo, zaista možemo ostati uplašeni pred onim što nam on kazuje, a to je, da je čovjek izvršio ogromno nasilje nad prirodom i poremetio njenu prvobitnu ravnotežu.

   Lica koja se javljaju u filmu su takođe data u neobičnom obliku, naime, niko od njih nema imena. Javier se pojavljuje kao On i jedino je njegovo “ime” napisano velikim slovom, Jennifer je majka ( priroda ), Ed je Adam, a Michelle Eva. Tu su i njihovi sinovi, koji predstavljaju Kaina i Avelja.

     Film započinje scenom buđenja majke koja ustaje iz kreveta. Jedan od ključnih detalja se javlja na samom početku i na kraju filma, a to je vrijedan kristal koji se prikazuje na polici i koji stoji u sredini, na počasnom mjestu. Radnja je smještena u veliku, osamljenu kuću, koja predstavlja ujedno i zemlju i Raj. 

      Majka želi da na zemlji uspostavi Raj, te renovira staru kuću svoga supruga, u šta ulaže svu svoju ljubav i pažnju. To ide do najsitnijih detalja, tako da ona svo vrijeme u filmu ide kroz kuću bosa, simbolično predstavljajući poštovanje, koja ona prema toj kući ośeća. I tokom filma, jedan od pokreta koji se više puta ponavlja je, kako ona dlanom osluškuje otkucaje srca same kuće tj. Zemlje.

     S druge strane, njen suprug ( Bog ) je prikazan kao nezadovoljni pisac koji je izgubio stvaralačku inspiraciju. U njihovu kuću jedne večeri dolazi nenadani gost ( Ed Harris ) koji je pomislio da je njihova kuća motel. Ipak, kasnije saznajemo da je on dobro znao da je to kuća pisca i da je on, budući da je na samrti, želio da ga upozna. I evo već jednog jasnog motiva čovjeka koji se pred kraj života, ophrvan bolešću, okreće Bogu. Dobro nam je poznato to stanje, zar ne? 

                                   

     Bog je oduševljen iz više razloga. Prvi je, da je ubijena monotonija i dosada iz koje nije uspijevao da se iščupa već duže vrijeme, jer sad se pojavio neko ko mu se divi. On mu pokazuje kristal kao nešto najvrijednije što mu je ostalo poslije požara u kojoj je njegova kuća izgorjela. Poziva ga da ostane kod njih.

     Važna je scena u kojoj se prikazuje kako gostu nije dobro i kako mu On pomaže u kupatilu. Vidi se otvorena rana na mjestu đe se nalazi rebro. Śutradan se pojavljuje žena ( nastala iz rebra čovjeka ) i unosi dodatni nemir kod majke, koja je već ionako jako uznemirena dolaskom prvog gosta. U kasnijim replikama, vidimo da majka želi Njega samo za sebe.
      Šta nam to govori? Govori nam o prvobitnom skladu Boga i prirode, koji je vladao i koji je bio nepomućen, sve do onoga trenutka kada je nastao čovjek. Pa kao i u Starom Zavjetu i ođe slijedi priča o Prvobitnom Grijehu, jer iako su upozoreni od strane majke, da ne ulaze u Njegovu sobu kada On nije tu, oni krše zabranu, ulaze u sobu i razgledaju kristal, ali ga tom prilikom lome.

     Razjareni Pisac ne može da sakrije svoj bijes, a majka ih proćeruje iz kuće. Narednog dana dolaze i njihovi sinovi, a zbog naśljedstva i nepravednog testamenta, u kući se dešava ubistvo. Tako su ispričane priče o Postanku, Prvobitnom Grijehu i Progonu iz Raja, Kainovo ubistvo Avelja, sve priče iz Starog Zavjeta.

     Uskoro u njihovo kuću dolazi gomila nepoznatih ljudi da izraze saučešće roditeljima. I dalje se vidi briga majke o samoj kući, ona upozorava goste da se ne naslanjaju na sudoperu, jer je kuća još u fazi renoviranja, ali oni je ne slušaju i cijela konstrukcija se ruši, puca vodovodna cijev i ljudi bježe iz kuće. Na maštovit način ispričana priča o Velikom Potopu.

                                  

     Zanimljivo je istaći da tokom tog prvog dijela filma, majka stalno pije neobično piće žute boje, pogotovo kada je jako uznemirena. Na pitanje mnogih novinara o kojem se piću radi i šta ono simbolizuje, Darren Aronofski nije htio da dâ odgovor i čak je rekao da će tajnu da odnese sa sobom u grob. Nekako mi se nameće jedan odgovor da bi to mogla biti Ambrozija - piće Bogova koje daje besmrtnost, ali to ne mogu dokazati sa sigurnošću.

     Kasnije, kada shvati da je ostala u drugom stanju, majka prosipa to piće i baca flašicu. Čini mi se da je to i neki momenat kada priča počinje da dobija novi ritam. 

On odjednom dobija inspiraciju i grozničavo počinje da piše roman. Daje joj ga da ga pročita i ona potresena želi da mu ispriča svoje utiske, ali biva duboko razočarana kada shvati, da nije prva koja je imala priliku da vidi njegovo djelo i da je knjiga već spremna za štampu.

     Atmosfera u filmu postaje sve ubrazanija, kako raste Njegova moć koju dobija nakon štampanja knjige. Veliki broj poklonika dolazi ispred njihove kuće da razgovara s Piscem. Majka u poodmakloj trudnoći, glasno negoduje protiv uplitanja tolikog broja stranaca u njihov mirni život, ali probuđena sujeta kod Pisca, ne može tako lako da se nahrani  i on poziva sve svoje poklonike da dođu na večeru, koju je ona spremila samo za njih dvoje. Opijen je svojom moći i divljenjem koje mu ljudi iskazuju.

     I kako to uvijek biva sa masom koja ne može da se kontroliše , u jednom momentu, obožavanje prerasta u brutalno nasilje, koje poklonici vrše po kući, razarajući sve ono što je majka strpljivo gradila, i od Raja koji je ona pokušala da ustanovi u kući ( na Zemlji ), ljudskim nemarom nastaje pustoš. Vrlo jak motiv i velika istina, koju nam predočava autor, koji je i izjavio da mu je jedan od osnovnih motiva u filmu, prikazivanje uništavanja prirode koju vrši čovjek. 

                                       

     Tu u gomili se pojavljuje i Njegova izdavačica knjige, koja simbolizuje crkvu. Ona čak i puca na podivljalu masu, simbolišući mnogobrojne vjerske ratove koji su vođeni tokom istorije, naizgled za Boga i u ime Boga, a zapravo zbog novca i prevlasti.

     U svom tom haosu, majka uz pomoć supruga Pisca, na svijet donosi sina, a masa želi da ga vidi, da svu onu euforiju koju ośeća prema Piscu, prenese na njegov izdanak, Njegovog Sina. Naslućujući veliku opasnost za svoje dijete, koju je viđela u Njegovom očima, i shvatajući da je njegovo samoljublje toliko jako, da će biti spreman da ugrozi i život svog sina, zbog mase koja mu se divi, ona mu brani da uzme dijete iz njenog zaštitničkog naručja. Jak Novozavjetni motiv, vrlo smjelo prikazan.

     Iskoristivši momenat kada je shrvana umorom majka zaspala, on joj uzima dijete iz ruku i predaje ga masi, koja ga u svojoj histeriji rastrže. Svi uzimaju dio Njega i jedu dijete. Ovo je momenat kada u neku ruku i možemo reći da ovaj film sadrži elemente horora, ali ne znam, ja to uopšte tako nijesam doživjela, jer sam tu brutalnu scenu posmatrala samo kao čistu alegoriju koja predstavlja Sveto Pričešće.

     Ovo je vjerovatno i najsmjeliji „ispad“ autora i otvorena provokacija, koju je uputio crkvenim autoritetima. Imajući u vidu da je Darren Aronofski po sopstvenom opredjeljenju ateista, ovako hrabar korak me i nije iznenadio . Samo me čudi da nije nastao i veći skandal zbog ove scene. Jer, brutalno prikazujući najsvetiji čin u Hrišćanstvu, bacio je rukavicu u lice svakog vjernika, pa mislim da zbog ove scene i nastaju sva pljuvanja ovog maestralnog filma.

     Za razliku od mnogih, ja sam ovu scenu viđela samo kao umjetničku kreaciju, koja kao rezultat potpunog ludila mase ponešene idolopoklonstvom , za kulminaciju ima potpuno pomračenje uma. I kada su okusili od Njegovog tijela tijelo, oni su se smirili i ćutke su ga jeli. 

                                

     Zar ne naziremo istinu kada shvatimo da je ođe jasno prikazano kuda će čovjeka odvesti vjerski fanatizam? Zar ne naziremo istinu kada shvatimo kuda će čovjeka odvesti uništavanje prirode? Jer osluškujući damare kuće, majka priroda je shvatila da su otkucaji srca sve slabiji i slabiji i na kraju, kada su ljudi od nje oteli ono što joj je najsvetije, kada su uništili samo njeno biće, razjarena majka priroda počinje da se sveti.

      Odlazi u podrum đe je veliko bure s benzinom i diže kuću u vazduh. Ona biva potpuno uništena od opekotina, a On dolazi nepovrijeđen i pita je da li ga je sačuvala? Ona mu odgovara da jeste i da ga uzme. On golim rukama vadi iz nje još živo srce, koje se pretvara u prelijepi kristal, a kuća nestaje u plamenu. Završna scena je buđenje nove majke, scena kao s početka filma i prazan  papir po kojem Pisac piše svoju novu priču. Tu je i kristal, na polici na počasnom mjestu, jer Bogu su samo važni trofeji i prinesena žrtva.

     I eto saznajemo da se ciklus nastavlja, jer tu nije bitna majka, važna je samo onoliko koliko može da posluži Bogu u njegovoj vječitoj kreaciji. Ona mu je dala sve svoje, sve što joj je najsvetije, na kraju i svoje okamenjeno srce, ali nezasitom Bogu ništa nije dovoljno i sve mu je i uvijek malo. I uvijek je i samo bitan On. U svemu i svagda. Bitna je Njegova sebična priroda, koju hrani velika horda poklonika, koji mu se klanjaju i koji su važni samo toliko da bi bili tu i da bi održavali živom, nezasitu Božju sujetu. Tragično je i hororno pomisliti da smo svedeni samo na ovo.

     I neka neko kaže da ovaj film ne daje obilje materijala za razmišljanje i neka neko pokuša da ostane ravnodušan pred ovolikim izazovom koji je pred nama serviran. Što se mene tiče, ja sam ostala pod utiskom odgledanog evo već duže vrijeme i samo mogu da kažem, vrlo smjelo si Darrene razotkrio skrivane i često potiskivane ljudske i Božje istine i zaista, svaka ti čast.

U Beranama dana 7.08. 2018 g.

    

     

U „PALATAMA OSTVARENOSTI“ VLADANA DOBRIVOJEVIĆA

     

                                                    Rumi and Shams, by Mahmoud Farshchian 2007 g.

     Razmatrajući novu knjigu Vladana Dobrivojevića „Dom Kihotā “, u prvom pregledu, obradila sam samo jedan motiv, koji je jako važan u ovom djelu, a to je motiv mržnje, kako personalne, tako i kolektivne. ( vidi U HARMONIJI HAOSA ČUDESNOG SVIJETA TOBOZA VLADANA DOBRIVOJEVIĆA I NJEGOVOG “ DOMA KIHOTĀ “
https://besherat.blogspot.com/2018/06/u-harmoniji-haosa-cudesnog-svijeta.html ).

     Smatrala sam da je potrebno dotaći se još nekih segmenata ovog slojevitog romana, te bih kao jedan od mnogobrojnih motiva koje je pisac obradio u ovoj kompleksnoj knjizi, izdvojila razmišljanja o ostvarenostima u životu. U drugom dijelu knjige, koji i nosi naslov “Palate ostvarenosti “, kroz različite likove, dato nam je na uvid šta za svaku od tih ličnosti predstavlja ostvarenost.

     Kako godine prolaze, nameću nam se razmišljanja o tome šta smo uradili u životu, šta smo ostvarili, da li smo ispunili neka svoja očekivanja, te ostvarenost kao pojam, postaje neraskidivo vezan za pojedinca, određujući njegovo unutrašnje stanje zadovoljstva ili dubokog razočarenja. I nekako mislim da ovaj proces postaje neminovnost i da nikoga ne može zaobići. Za sebe znam da mi upravo teče.

     Od svih primjera ostvarenosti koji su dati u romanu, ja bih izdvojila meni najdraži , a valjda i najbliži, koji je bolno istinit i koji stvara u meni laganu depresiju.

     “Ako mu je celi život bio obeležen jasnim potvrdama neostvarenosti, šta vredi kasna uteha izmišljenog zadovoljenja? Neostvareni su bili napori, izbori, pokloni sebe, a ne naknadni računi osećanja koje bi mogao lažirati. Na primer, voleo je mnoge žene — i ostao sam. Nepriznat je stvarao — nikome potrebna dela. Sticao je — ne stvorivši imetak. Saznavao je — za krajnji učinak neznalice. Porazi su imali imena koja im je sam davao, postali su njegove jedine, vlastite titule.Vaho je, dakle, bio nepovratna neostvarenost, i ni u kakvom se ostvarenju ne bi mogao prepoznati. ( 349 str. )

   Ovo me je jako podśetilo na jednu moju pjesmu koju sam napisala prije nekoliko godina “ Fragile “. Na prvi pogled, ne može se tu naći neka suštinska podudarnost, više je to stvar atmosfere koja u njoj vlada i onog tegobnog ośećanja kojeg sam imala dok sam tu pjesmu pisala.

                                                             FRAGILE

                                             Moji bjesovi,moji bjesovi

                                          svi imate imena mojih slabosti.

              Hoćete li nestati ako vas zovem imenima pravim?

                                        Hoćete li smiriti bure gordosti?

                       Zar moje lice na Vas ostavlja utisak plahosti?

                                         Ko Ciganka na dlanu sreću tražim,

                         sve smiješno je, jer danak iskrenosti plaćam,

                                           a možda je za sve trebalo

                                 samo malo ljubavi koje nijesam imala.

                               Ask for life and start the game again.

                                          Fragile-lomljiva zauvijek.

     Razmišljajući dalje o ovom izuzetnom romanu, shvatam da je cijeli roman jedna duboka analiza. Analiza svega onoga što nam se u životu dešava, susreti sa drugim ljudima, interakcija koja iz tih susreta nastaje, a još više, analiza mnogobrojnih životnih rastanakâ . Vezivanja za stvari i vezivanja za ljude, sabiranje sopstvenih dostignuća kroz odobravanja drugih ljudi, unutrašnji sukobi, stanja sopstvene svijesti koje prepoznajemo u drugim ljudima i koja mrzimo, mrzeći njih, mrzimo ta stanja u sebi.

     Sav naboj misli, koji nastaje u ovom ljudskom spletu, dovodi do razarajućeg kraja. I onda pomislim, pisac uopšte nije dao ovih pedeset ličnosti koje vidimo u romanu i čija imena i ne možemo popamtiti. Ovo su samo duševne bure jedne ličnosti, koja doživljava katarzu kroz sopstveno uništenje. Ubijajući u sebi sve pojavne oblike, ljubavi, mržnje, zavisti, ljubomore, patološke vezanosti za ljude koji mu bude lažne nade i onda ih pokopavaju bez ikakvog izgleda da one ikada više mogu da ožive, pokušava da negira sebe.

     I u svoj toj gunguli ośećanja, pisac daje šansu samo jednom jedinom obliku da preživi. Kroz odnos dva lika - Bodina i Dantesa, iscrtana je jedna ideja koja zaslužuje da preživi sve bure života, a to je postojanje kroz drugog čovjeka. Onoliko koliko smo sposobni da sebe damo drugome, bez rezerve, bez kalkulisanja, otvoreno i iskreno, bez lažnih maski kojima krijemo sopstvena ośećanja, ako sebe možemo da damo kao na dlanu drugome, zaslužujemo da ostvarimo vječnost. Jer ako sopstvenost duše uspjemo da nađemo u duši drugog čovjeka, cijeli svijet postaje naš. Mislim da je ovo glavna misao koju je Vladan Dobrivojević želio da otkrije svijetu u ovom romanu.

     “Štaviše, onda čovek, kao stvaran u večnosti, i jeste samo to traženo od drugog — i upravo zato sve činjenice sudbine, pobede i porazi, uspesi i neuspesi, zadovoljenja i osujećenja, sami po sebi nipošto nisu uobličenja nečeg stvarnog: ne mogu­ći ništa da zadrži i zaustavi, čovek je svakog trenutka stvaran samo kao trenutni presek onog što postaje. A postaje ono što traži u drugom, najpre u drugom čoveku. Jer, doživljaj drugosti je, u stvari, najviši poklon i utočište nade, budući da znači sliku naspramnosti koju pred strahotom obaveze poništenja u smrtnosti predstavlja njena drugost — produženje u večnosti.” ( 570 str )

    Ova izuzetna misao, duboko filosofska i duboko životna, opet mi je dala asocijaciju na jedan divan primjer iz istorije. Vanvremensko razumijevanje dvije ljudske duše, nastalo između pjesnika Mevlane Dželaludina Rumija i njegovog duhovnog vođe Šemsa iz Tabriza. Mislim da je takvu vrstu “duhovnog preklapanja”, kao jedinog i istinski vrijednog življenja, pisac u ovom djelu htio da istakne.

    Iako po svojoj prirodi, poruka koju pisac daje, odiše optimizmom i vjerom u čovjeka, sva ova razmišljanja u meni su samo još jače izazvala, bolna odzvanjanja prazne duše, koja i dalje ostaje usamljena zbog nedostatka nekog mog odraza u drugome. Nažalost, ali istinito.

U Beranama 4.07.2018 g.

U HARMONIJI HAOSA ČUDESNOG SVIJETA TOBOZA VLADANA DOBRIVOJEVIĆA I NJEGOVOG “ DOMA KIHOTĀ “

    

        Pieter Bruegel Stariji " Trijumf smrti " 1562 g.

     I gle, barokno, kameno primorsko selo, odavno napušteno, sada naseljeno hordom pažljivo odabranih stanovnika, koji su dobrovoljno došli tu, da učestvuju u opitu snimanja sirove građe, bez određenog cilja i nauma.              

     Nebrojeno dušâ, njihovih priroda i karaktera, stopljeno je u samo jedan oblik, oblik mase, đe pojedinac više nije bitan, jer gubi svaku ulogu koju je do tada imao u svijetu, nije bitan ni razlog njegovog postojanja, važan je samo onoliko, koliko doprinosi homogenosti mase koja će izazvati buduću katastrofu. Mase koja ima tu moć da bez nekog vidljivog razloga, pokrene bujicu mržnje, koja će kao krajnji cilj, proizvesti masovno uništenje.

     Jer, sve je u Tobozu počelo samo jednim tračem, da je neko započeo urotu. I to je bilo dovoljno da se pokrene čitav oblak panike među stanovnicima naselja. Više nije bio bitan ni razlog toj mržnji, nijesu ga ni tražili, niti im je bio potreban. Mržnja je sama sebi dovoljna, jedna je od velikih pokretačkih snaga ljudskog bitisanja i prosipanja emocija, kojom se nekako najlakše i najbrže čisti organizam od nagomilanog bijesa. I svi mi sami snosimo pośljedice za sopstvene izbore, jer sami biramo, da li ćemo da učestvujemo u opštem haosu koji vlada oko nas i da li ćemo se "utopiti“ u masu koja nas povlači svojom bujicom, kako je istakao i sam pisac;

     “ Jer, čak i da svuda unaokolo besne talasi zlobe, vi sami ste jedini od koga zloba može dobiti dozvolu da razjede i vaše biće.” ( 129 str. )

     Kada ovo kažem, mislim na bujicu koja nas vreba na svakom koraku, da li ćemo se povesti za hordom velikonacionalističkih ideja, koje se šire oko nas? Ili teških homofobnih ispada? Da li ćemo zdušno biti uključeni u potpuno zatupljivanje ljudskog roda, prateći razne zadruge, parove i ostale pojavne mizerije društva? Da li ćemo biti učesnici Velikog brata, razotkrivajući sopstvenu nutrinu, boravkom na društvenim mrežama? Izbor je naš i samo naš.

      I tako ta većpominjana “zloba u nama” nekako postaje osnova oko koje se plete čitava priča u Tobozu, a kad bolje porazmislimo, zar to nije osnova svih međuljudskih odnosa, nažalost. Đeca zlobe - zavist i ljubomora, zar nijesu svuda oko nas, toliko protkani u svakoj pori društva, da njen gnusni smrad, možemo i u vazduhu ośetiti.

      Dalje razmišljajući o romanu, uviđela sam da moju misao vuče na potpuno drugu stranu od onoga kako sam obično navikla da čitam. Jer, svaki čitalac pristupa čitanju knjige na taj način da pokušava sebe da nađe u tim likovima, da utvrdi određenu količinu podudarnosti s glavnim junacima, da ih podržava ili osuđuje, te tako daje sebi neku nepisanu i neodobrenu ulogu kritičara. Ovaj roman mi to nije dozvolio.

     Imala sam tu čast da „Dom Kihota“ pročitam prije njegovog štampanja i evo mjesecima pokušavam da dokučim sve slojeve koji su u njemu dati. Vezivanje za pojedine ličnosti nije omogućeno, jer su dati fragmentarno, bez ikakvog udubljivanja u njihovu psihologiju, koje u tom smislu u romanu i nema. Date su samo kao krokiji, kao impresionistički bljesak koji daje samo jedan utisak, ono što smo pomislili o toj ličnosti na prvi pogled, i to ostaje tako. U tome je i jedna od mnogobrojnih neobičnosti ovog romana. I onda sam promišljala, koji je cilj pisca da uvodi veliki broj ličnosti, ako im detaljnijom razradom ne daje veći značaj? To može da se shvati tek na kraju romana i jasno dobija svoj smisao.

     To je ono što sam pisala na početku, da pisac prati pojedinca samo do onog momenta dok se on ne slije u masu i to je poenta cijelog romana. Količina mržnje koju je svako ulio u tu masu, daje joj razornu moć i rasplet je u tome, da nastali pritisak  izazove opšti pokolj. Scene prikazane tako da izgledaju kao praćene kamerom iskusnog filmadžije, daju završne kadrove obezglavljenih tijela, krvi, date kao kontrast bijelom kamenu i mirnoj uvali koju ispira more i koja postaje pozornica konačnog obračuna.

     Ja sam u ovom tekstu dotakla samo jedan mali segment koji ovaj roman obrađuje. Na Vama je da ga pročitate i da ostale mnogobrojne slojeve otkrijete sami.

U Beranama, 30.06.2018 g.

    

SAMO MALO O BIJEDNOJ POLITIČKOJ SCENI CRNE GORE

Žalosna je i prežalosna današnja politička scena Crne Gore. Jasno se vidi da, zahvaljujući ovakvoj opoziciji, sadašnji diktator može vječno da vlada. I treba, uz ovoliko promašenih političkih poteza, nasilno ujedinjene opozicije, vladajućoj partiji ne treba nimalo truda, pa da, po ko zna koji put, lako ostvari pobjedu. Ovaj put možda i najlakše.
Istorija je pokazala da neprirodni politički brakovi nijesu nikada uspijevali. Śetimo se kako je prošla Narodna sloga. Tako će proći i ovo smiješno okupljanje oko Mladena Bojanića. Ko je zapravo on ? I ko će u ovoj farsi da strada? Zna se, jedna demokratska i prije svega, građanska partija, koja je svojim programom, hiljadama svjetlosnih milja, udaljena od bratije uz koju je sad stala rame uz rame.
Sigurna sam da zadnjih namjera njenog vođe nije bilo, jer za razliku od drugih profesionalnih političara, taj mladi političar, pokazuje čitavu lepezu ośećanja, iskrene zanesenosti idejom o zajedničkom kandidatu, jakom voljom da dođe do prijeko potrebnih promjena u Crnoj Gori, velike neprijatnosti kada se pomene partija koja predstavlja sve ono, što je suprotno njegovom načinu političkog razmišljanja .
Elem, šteta za URU. Jer dokazano je, ne idu zajedno babe i žabe, neprirodno je, a sve što je neprirodno, ne može ni da opstane. Čak sam i sigurna da će članovi ove partije, zatražiti od svog predśednika da im ispostavi račun, za veliku političku stranputicu kojom ih je poveo. Biti u društvu s primitivnim i retrogradnim snagama, koje ljube skute ne samo jedne, nego čak dvije države - majke, prevazilazi sposobnost, iole razumnog građanina, ove lijepe i ponosne Crne Gore, da to može "svariti".
Lično za sebe kažem, biti na fonu s njima, za mene predstavlja, sušto vrijeđanje inteligencije. Zato srećno vam bilo, sami birajte i sami učestvujte u ovom cirkusu, za sebe znam da će mi savjest biti mirna, jer od dva zla, sebi dajem za pravo da neću izabrati nijedno.