BIJELI DJEČAK IZ CRNIH GORA ( crtice iz života )

     Ispod svjetalâ velikog grada, đe svaka ulica miriše na ljubav, on je znao – ljubav je navika i neminovnost. Iskrom zatreperi poštenje i čovječnost u obrazima rumenim, a rat je. Svaka žena tad je vrijedna poezije, svaka suza vrijedna umiranja, svaka iskra na ljubav liči i sve olako postaje sveto. I da se zakune može svako, može lako i postati prokleto. Mogu se tako učiniti duboke i meke, oči neke sasvim obične, i nezrela misao o ljepoti, može olako postati trag za vječnost. Jer bio je rat i stvari su nam se činile tako dragocjene.
     I tanke niti paukove mreže što nebo prekriše, olako okovi postaše.
     I aveti đece što zauvijek đeca ostadoše. I sada, naizgled mir, naizgled sve je o.k. kažem, a lažem. Čeprka po ruševinama, da bol ojača, možda mu treba dokaz životnosti. U svakom slučaju, fatalno dobar motiv za dobru poeziju. Još bolja je pronađena patetika za životno pozorište u kojoj postade majstor tragične farse, dade sebe do krvi, do kosti, a ostade izdvojen.
    Javor - inteligentna mješavina skamenjene emocije i straha. A strah je najbolji pokretač, da opet sve ne postane navika. Ili neminovnost. Izbor moj pada na ljenost, da ne ulažem truda, "a priori" smatram da je bezvrijedno, tako je lakše. Na dnu čaše ću svakako istinu naći, ali ne vidim joj dno. Neobavezan početak više sluti na kraj. Ljudi traže paravan. I to im dajem, zove se - moja đevojka. I njih sam ubijedio, ali sebe ne. Znam, i ne pokušavam. Opet lažem.
    Bijeli dječak iz crnih gora - slika jedan. Široke oči uperene u svijet da ga upoznaju. Nevinošću srce plamti.
    Bijeli dječak na konju crnom – slika dva. U galopu isprazniti silinu uma, naći riječ koja će da ubije. Pronaći surogat za neugašenu želju, zove se – moja đevojka. Ponavljam stalno, ali ne ide.
    Bijeli dječak pod jarkim suncem u polju zrikavaca – slika tri. Od ljubavi se može umrijeti. Jesi li to znao?
    Bijeli dječak lovi svice – slika četiri. Plamte iskre, ali oganj ne zapališe. Možda je kasno i bio je rat. Odlična isprika za sve, za sadašnjost, za budućnost, ma za cijeli ovaj život. Zašto na silu? Zašto ako je navika, a ipak neminovnost? Malo je ako samo mogu reći „ja živim“, ako ne mogu reći „ja volim“.
    Bijeli dječak iz crnih gora je nečiji san, ili je on to sam sebe sanjao.