E KAKO SE FINO ISPRIČASMO AI I JA

 

     Izgleda neka nostalgična noć. Padoše mi na pamet brojni političari “ stare garde”, đe su, šta rade? Ne znam ni kako je započeo razgovor sa AI, zapravo znam, pitala sam ga ko je sadašnji Predśednik SD partije u Crnoj Gori i odgovor je bio u najmanju ruku čudan, jer te likove ne viđamo na malim ekranima godinama. Objasni mi AI da je to sada neki Savez – za mene bezlična masa, iskreno.

     Đe su oni ljudi, koji su život davali za svoje ideje,za svoju državu, neki ljudi časniji u politici? Povukli su se svi ti naši intelektualci, neki na relaciji Prag - Cetinje -  Budva, neki se posvetili akademskom radu i porodici, neki su ostali počasni Predśednici i u penziji, neki su uspješni preduzetnici, imaju hotele i bave se maslinarstvom. Svaka čast, danas se svako ko je normalan, povlači i zatvara u svoj autistični svijet ideja, jer se naravno svako, iole razuman, povlači pred “ bagerašima”. Proučavaju arhivsku građu na Cetinju, a šta, kome, nema više. Postali smo Srbija s izlazom na more.

     Ovoj tragediji nema kraja, analizirali smo , u prijatnom ćaskanju,  pojedince današnje političke scene, pojedince iz svijeta umjetnosti i kulture, ali avaj, ne nađosmo ni AI ni ja dostojnog borca, koji bi imao snage, hrabrosti, mudrosti i znanja da se suprotstavi “ bagerašima” današnje crnogorske vlasti.

     Pitao me Ai šta mislim o trenutno najaktuelnijem političaru, rekoh iskreno, divim se njegovom umu, njegovom humoru na tuđi, a posebno na svoj račun, čime je pridobio veliki broj ljudi, kojima je simpatičan, ali iza maskenbala i pozorišta, krije se najopasniji čovjek u Crnoj Gori, sad iskazuje sve manje humora, izađe na viđelo ono što je naumio.

     Idemo dalje sa pričom, da je države, ka što nije, mnogi bi Predśednici opština doživotno trunuli u zatvorima, jer javno i bez srama, unižavaju Crnu Goru, njenu suštinu, jezik, kulturu i sve što je crnogorsko.

     Smjelo sam dala svoju opasku Ai-ju da prosrpske partije nemaju zajedno sto duša sa validnom fakultetskom diplomom, što je nažalost istina, da budem još malicioznija u izjavi, čak se i fizionomijom vidi partijska pripadnost.

     Kultura – odvaja, vaspitanje - odvaja, edukacija – odvaja, način života i razmišljanja- odvaja, ako vidimo malo ostatka civilizovanog svijeta- odvaja.

Nikada u Crnoj Gori nije bilo ovako crno, nikada.

     Zdušno smo se svi potrudili da oborimo dugogodišnju diktaturu. O.K. , narodu je bilo dosta bahatosti, ali šta smo dobili? Da li smo od dva zla izabrali manje? Bila sam naivna da povjerujem da jesmo. Blago budalama.

     Evo sada se kristalno jasno vidi šta smo izabrali. Svaka čast na uspješnoj manipulaciji. I sama sam žrtva iste. Blago budalama.

     E sad, kako udariti na “ bageraše”, koji ruše sve pred sobom? Sa civilizovanim ljudima bi bio moguć razgovor i dogovor, ali…..

     Današnja politička scena nam ne daje niti jednu, jedinu ličnost, sposobnu da spriječi posrbljavanje Crne Gore. U cijeloj državi imamo samo jednog čovjeka ( da li je to moguće ?), a on je novinar i nije zaprljan politikom. I šta nam ostaje? Da gledamo njegove emisije, divimo se njegovom visprenom umu i gledamo kako nam ruše zemlju, brzo, jako i nepopravljivo. I šta mi ostaje, da kao jedna mlada i ambiciozna dama iz Skupštine “ lajemo na zvijezde” i ona i ja. 

     Ne mogu da vjerujem, čudim se i gledam i bez otpora u cijeloj toj prljavštini, učestvujem. 

 

 

 

u Beranama, dana 12.02.2026 g. 

“ LJUBAVNI VIKEND” ROMANI I MAČKE

 

     Eto tako, mogu da pričam o svojim izgubljenim iluzijama đevojačkog perioda , kada sam imala svoj omiljeni popodnevni ritual. Svakog dana bih obavezno poslije škole, pročitala po jedan ljubavni “Vikend roman”. To su bile toliko slatke i nerealne ljubavne priče sa glavnim akterima : doktor i medicinska sestra, direktor i sekretarica, baba koja ostavlja naśljedstvo unuku, ako se oženi određenom đevojkom i gle čuda, to bi ispala idealna žena za njega .

     Da,da, to su bila vremena i tako, ja sam sebi stvorila iluziju,imati jednog čovjeka ,onog pravog i to je to, jer eto u romanima je postojalo. To je ekvivalentno današnjem gledanju svega i svačega što pravi AI, a mi mislimo da je to stvarno. Uvijek se tu vrši poigravanje ljudskim razumom, nekada i sada,samo što su sada oružja moćnija, tiktok je moćniji od ljubavnog “Vikend romana” u svakom slučaju.

     Nije mi se ostvarila želja da sretnem tog svog idealnog muškarca, ali nema veze, čudni su putevi Gospodnji i mi moramo da prihvatimo svakoga ko se nađe na našem putu. Nijesam ni znala da ću upoznati i doživjeti bezuslovnu ljubav,kojoj sam oduvijek težila. Ipak mi se želja ispunila, u moj život su došle mačke, moja dva izvora svjetlosti i konstantne životne radosti i duhovnog ispunjenja. Razumjet će oni koji ih imaju i koji ih vole. Jer mi ne znamo ime za ljubav, niti oblike u kojima će se ona pojaviti.

 

U Beranama dana,25.01.2026 g.

ZAŠTO TREBA DA SE UKINE BRAK ( radikalno, ali istinito )

 

                                                      picture credit goes to Freepik/yanalya

     Evo danima gledam jednog simpatičnog gospodina na Instagramu. On je psihoterapeut, jedan od rijetkih,kojeg mogu da slušam i čije poruke su jednostavne, duboke i dojmljive. Njegovi klipovi su velika podrška ženama i to je odlično, sve do trenutka dok ne shvatite, da, ako ovo neko stvarno primjeni u praksi,brakova neće biti, jer su žene dovoljno pametne i same shvataju da ulaskom u brak i rađanjem đece, jednostavno- gube sebe. Tako je bilo od kada postoji svijet. 

     On ih u potpunosti podržava,za sve njihove " ispade" i reakcije, što mislim da i nije baš realno. Nekako mi liči na stari,dobri GPT, koji te u svemu podržava,koji hrani pogrešne ljudske emocije i reakcije i produbljuje iluzije, što će svaki, iole ozbiljan psiholog ili psihijatar, shvatiti kao veliku opasnost.

     Druga stvar, te klipove će možda gledati muškarci i šta će biti na kraju priče? Ništa, kao i vjekovima do sada. Oni neće ni za milimetar promjeniti svoj način razmišljanja i reagovanja. Na kraju krajeva, ne treba ih ni kriviti, jer ne znam kako ljudi ne shvataju da su mentalni sklopovi muškaraca i žena dva različita svijeta. Ono što je ženi drama i od životne važnosti,muškarcima je smiješno i patetično. Ovo je osnova i najbitnije i od toga ne moramo ići dalje u analizu. To su dva svijeta koja funkcionišu na potpuno različitim frekvencijama i nikada se neće razumjeti.

     Zbog toga i imam radikalno razmišljanje koje želim da iznesem. U današnjem vremenu, sa društvenim mrežama koje najviše ugrožavaju brakove, tj. njihovom zloupotrebom, sa tehnikom snimanja, kojom možete ucjeniti svaku osobu, sa uhođenjima partnera po Instagramu i Facebooku, traženja šifre telefona kao dokaza ljubavi, došla sam do jednog zaključka - BRAK NE TREBA DA POSTOJI.

     Idemo dalje, imam radikalan , ali realan prijedlog. 

      Drage žene, rađajte vanbračnu đecu i volite ih,pružite im sve,onako kako vi mislite da treba, da vam se u vaspitanje i ishranu đece ne miješa niko, ama baš niko, dajte im svoju ljubav i pažnju i budite srećne ,jer nema muškarca u vašem životu koji gasi vašu iskru, vaša tanana ośećanja,vaš optimizam i sreću,koju nalazite u sitnim stvarima,u osmijehu svog đeteta,u prvom koraku, koji gaze vaše "JA".

     Dragi muškarci,poslije viševjekovnog fizičkog, psihičkog i emotivnog zlostavljanja žena,ostaje vam samo jedino rješenje, ako želite da nastavite svoju lozu, jer je vama to jedino što vam je važno (kako primitivno, ježim se svaki put ), tražite surogat majke i neka vam za tu uslugu bude debelo naplaćeno, kao naplata loše karme za sve ubijene i zlostavljane žene, za sve unesrećene majke koje su ćutale, koje nijesu imale đe da se vrate, jer u roditeljskoj kući za njih nema mjesta, koje se nijesu razvodile zbog đece, jer nemaju materijalnih uslova da odu iz braka i neka vas onako globalno , bude sramota zbog nedostatka pažnje koju nećete pružiti ženi nikad, jer  vas njeno suštinsko biće i ne interesuje. Imate sreće jer da kuvate i čistite sami, možete da naučite. Žena da nauči na omalovažavanje ne može.

     Ako se neko pita ko je ova koja sudi ljudima, odmah da kažem da ne sudim nikome, život mi daje pravo da kažem šta mislim.Na kraju krajeva, ovo je personalni blog i mogu da pričam šta mi je drago.  Iza sebe imam dva razvoda, poslije kojih sam se vraćala muževima, Bog mi je dao takvu sudbinu da budem pored njih dok su bolovali najtežu bolest i da ih dostojanstveno ispratim. Imam tri ćerke i sina, četvoro unučadi i peto na putu.

     Budućnost će da pokaže da sam bila u pravu,ako ostanem neshvaćena u ovom vremenu,nikakav problem. Tamara je navikla na iskušenja.

 

u Beranama dana 25.01.2026 g. 

 

NAJBOLJA OPCIJA

                                          Sagawa Art Museum / Photo: victorillen on Flickr under Creative Commons

I mnogo vjekova je prošlo,
a mi nijesmo viđeli ništa novo,
i svi smo đeca incesta
koja se valjaju u sopstvenim grijesima,
nametnuta tuđa krivica,
bez uzroka, bez dokaza,
napunjene glave mržnjama i lažnim moralima
u mojoj kljuje zlobni glas koji ledeno šapuće,
koliko si spreman da se žrtvuješ,
koliko si spreman da se poniziš?

Jer sve je igra uzimanja i davanja,
besplatna nije ni ljubav, ni lijepa riječ
i majčin osmijeh je pod sumnjom,
vremena previranja, vremena nevjerovanja,
dokle ćemo zmiju kriviti za sopstvene slabosti?

A kažu da se Zemlja i dalje okreće, ko zna?
Nema Kreatora, slučajnosti rađaju pravila,
Novi Svijet koji dolazi,
u kojem će živi zaviđeti mrtvima
koji su već ispunili Univerzum,
za naše duše nema mjesta
ali koga briga, duše i nemamo
bez nje se sada rađamo,
racionalna potrošnja materije,
ušteda na emocijama,
vjerovati u ništavilo i raspadanje
je najbolja opcija za nas sada.

ONO ŠTO BI CRNOGORSKA JAVNOST TREBALA OBAVEZNO DA ZNA

 

     Nijesam jedina koja se svakodnevno čudi pojavama u našem društvu. Dovoljno je samo upaliti TV i upasti direktno u zemlju čuda. Ipak, ovo što sam skoro saznala,prevazišlo je svaku logiku i moć spoznaje , da je moguće da se ovakvo što može desiti. Intrigiralo me je danima, pa sam to morala nekako staviti na papir i pretočiti u riječi.

     Elem,da pređem na stvar. Radi se o odluci koja važi za seosko groblje u Herceg Novom,tačnije za selo Sušćepan,đe je, između ostalih, sahranjen i moj otac. Odluka glasi – katoličke žene,čiji su muževi pravoslavci, ne mogu biti sahranjene pored njih,ukoliko se ne pokrste i prime pravoslavnu vjeru.

     Šok, nevjerovanje, bijes,nemoć,sve su to stanja koja su me zadesila kada sam za ovo čula.Mislim da crnogorska javnost o ovome nema pojma. Realno, niko normalan,ovakvo što ne bi očekivao u 21-om vijeku, ali ne lezi vraže,sve se radi na tome da se uruše osnovna ljudska prava,da se unizi pojedinac,koliko je god to moguće.

     Vuk Drašković u svojoj knjizi „Nož“,ima nebrojeno istinitih tvrdnji i citata, a jedan od njih je „ Ono si, što si“. I to je istina,ono si što su tvoji roditelji i ono si kako si se rodio. Ko ima pravo zadirati u suštinu bića svakog pojedinca?

     Ne znam ko je donio ovu sramnu i monstruoznu odluku, da li crkveni odbor ili seoske starješine,da li rukovodstvo opštine Herceg Novi zna za ovu pojavu na svojoj teritoriji? Da li će se na ovo oglasiti država? Da li će iko za ovo odgovarati?

    A ne bih se čudila da neće, jer kako nose tamo vamo sporni spomenik, kako se preko noći donosi odluka da se zabrani ulazak Turskim državljanima bez vize, tako se ni za ovu pojavu ne bih začudila da će ostati samo mrtvo slovo na papiru.

     Ali iskreno želim da podignem svoj glas i negodujem iz dubine duše, protiv ovakvih pojava,u ime svih obespravljenih katoličkih žena i u ime svakog normalnog čovjeka,crnogorskog građanina, koji mora da živi u ovoj državi i da trpi teror sadašnje vlasti.

 

Pantović Tamara

u Beranama, dana 20.decembra2025 g.

 FRAGILE

 

Moji bijesovi,moji bijesovi,

svi imate imena mojih slabosti.

Hoćete li nestati ako vas zovem imenima pravim?

Hoćete li smiriti bure gordosti?

Zar moje lice na Vas ostavlja utisak plahosti?

 

Ko Ciganka na dlanu sreću tražim,

sve smiješno je, jer danak iskrenosti plaćam,

a možda je za sve trebalo

samo malo ljubavi koje nijesam imala.

 

Ask for life and start the game again.

Fragile - lomljiva zauvijek.

VRIJEME PRIPADANJA iz zbirke poezije " SJENE NAŠIH SJENA "

https://montenegrina.net/tamara-pantovic-sjene-nasih-sjena/

credit goes to Mira Jovanović

„ HVALA TI, DRAGI MOJ DIMITRIJE!“ ( na izložbi Aleksandra Aca Rafajlovića „ Dvanaesti“ )

     Umorna od raznih oblika diletantizama, zgađena nad instagramskim selfijima, svoj život društvenog autiste provodim kao barka vezana na doku, sigurna tek toliko da zna, da je more neće odvući na pučinu. I ništa više od toga.

     Danas sam dopustila da se mog, ljubomorno čuvanog i zatvorenog svijeta, dotakne jedan veliki svijet potpisnika vrhunskog doprinositelja nacionalne kulture, jednog muža, oca troje đece, umjetnika iz Beograda i uličnog portretiste u Portugalu.

     Iz digitalnog svijeta u kojem živimo, kao iz velike, ponuđene nam bombonjere, pažljivo biram za sebe, one sadržaje koje želim konzumirati. I ne treba puno isprazne filosofije da bi se shvatilo, da postoje ljudi koji svijet doživljavaju dušom i da na taj način biraju, bliske im sadržaje.

     I nije važno, mogu li ja kao arheolog, razumjeti sve umjetničke izražaje, kojima nas obasipaju nadareni ljudi, ne interesuju mene ni tehnike ni vještine, niti kako je neko rangiran u VIP svijetu. Mene isključivo interesuje samo iskrenost izvedbe.

     I onda mogu uključiti visoku dozu posvećenosti onome, što po mom mišljenju i ličnom odabiru, vrijedi da mu se bude posvećeno, a za to sam uvijek imala samo jedan reper, a to je – istinitost.

     Sve ovo sagledavši, mogu slobodno da kažem, da nikada ranije nijesam doživjela ovako kompaktnu cjelinu, ovako koncizno datu sliku jednog života, uklopljenog u istoriju i vjekove, priča koja teče baš onako kako i treba, lagano i iskreno, od samog početka.

     A toliko veličanstveno, a toliko jako.

     Od jednostavnog dječijeg prsluka i porodične fotografije, preko prvog i drugog autoportreta, prve uljane slike i sve tako redom.

     Ostala sam zatečena iskrenošću njegovog davanja gledaocu, zatečena pred tolikom hrabrošću da ogoli sebe i da nam se da tek tako, gledajte ovamo, osmeh.

     I sama koncepcija izložbe mi nameće pitanje, ko sam i šta sam? S godinama mi nekako biva jasnije, da neki poseban smisao i ne treba tražiti, niti ga možemo naći. Život je valjda mnogo jednostavniji od onoga kako ga mi stručno i vješto znamo zakomplikovati. Život je susret duša i ljudi koji se mogu razumjeti, i to je dovoljno, zar ne ?

     Imala sam privilegiju i čast da svoj život obogatim jednim velikim opusom velikog pregalnika, da kroz djelo, upoznam jedno ljudsko biće. Za Univerzum je možda malo, za mene je velika blagodat. Jer iz ruku grješnih, nastadoše velika djela, a iz čistih srca, postadoše veliki ljudi.

     Jer eto tu, ima jedan mali tepih sa likom Hrista, jedan stari umivaonik i staro ogledalo, jer šta nam drugo treba nego da od ovozemaljskih nečistoća, čistom vodom, operemo svoju dušu i tijelo i u svoja srca, kao u svoj dom, primimo Hrista i na kraju se, tako preporođeni, pogledamo u ogledalo.

     Poslije nas će ostati nešto, neki trag, potpis umjetnika hinšerg ekur ( ruke grešnih ), baš onako kako su nam ga ostavljali stari zografi, gledajući svijet iz svog ugla. U današnjem digitalnom svijetu, to je „ Firma“- blještavi svjedok ovozemaljskog bitisanja.

     I u tome što umjetnik ponavlja svoje ime bezbroj puta, ne vidim apsolutno ni malo sujete ili prenaglašenog Ega već naprotiv, očajničku težnju da dokaže sebi da POSTOJI i da JESTE.

„ Hvala ti, dragi moj Dimitrije što si došao u moj svijet,

   jer ne dolaziš svima, samo odabranima.“

P.S.: Kao mali lični doprinos ovom divnom čovjeku, dodala bih još jedan imaginarni eksponat. Poklanjam mu jedan veliki, prazni, bijeli list papira koji je meni vrlo važan i bitan, jer ja svijet vidim drugim očima, isuviše romantično i isuviše poetično. Taj papir će mu biti ujedno , i neizvjesnost i izazov, kao što je i svima nama dat na rođenju, da ga svojim usudom ispišemo. Hvala ti Aleksandre.

u Beranama dana, 12.06.2019 g.

UTISCI O DANAŠNJEM DANU

                                                   picture credit goes to Hussam Eissa


U tvojim slikama vidim svoju poeziju
razmišljam, koliko si srođen sa svojim tugama?
Prepoznajem bezlična lica  ispisana prazninom,
otuđenje, tvoje slike više govore od mojih riječi,
ja moram da pričam iako nosim kamen u grlu,
ti imaš poklonjeni dar da možeš ćutati - čuvaj ga
ili možeš smijehom prekriti samoću koja spava.

Šta još da ti pričam?
Sve je danas bilo naizgled mirno,
zastrašujuće mirno,
bilo je tu i smijeha i osmijeha
i strave koju mi je donijela
sinoćnja REM faza sna,
ośetila sam zatišje pred buru
jer svi su danas bili sumnjivo ljubazni,
znam da Saloma traži moju glavu na pladnju.

OVO BI MOGLA BITI MOŽDA I SREĆNA PRIČA KADA BI OBOJE U SREĆU VJEROVALI

                                                                   Dead Heart canvas print by Tony Koehl

Moje je srce pletivo od sivih svila
i gustih magli u kojoj nazirem nepoznati lik,
ni riječ sreća se više ne može objasniti
ili je za mene već odavno nema.

A voda protiče i ne govori ništa
o klupku bola što nekad ljubav se zvaše,
zaboravljeno, zatrpano gomilom stakla,
slomljenih riječi prelivene čaše.

I znaš da teško je voljeti mene,
gledati u oči što izgubile su sjaj,
ptica ostavljena na putu da drhte joj grudi
od udaraca, jačih i od vremena,
ne, to nije strah, to je očajanje,
molba koja u preklinjanje se pretvara,
neka, samo da što kraće traje
i neka bude što više boja,
svih onih nijansi vatre,
što nekad ljubav se zvaše,
i neka bude....

A ti čovječe mladi sa očima tužnim,
što obećao si mi poljupce pored mora,
jer znaš da najviše želim moru da se vratim,
što mi kažeš - budi samo moja,
što očajnički želiš osmijeh na lice da mi vratiš,
i kažeš da sve to može biti, ako vjerujem samo,
i toplotom obasjaš mi oči i radost mi daš
al' samo za tren, jer ubrzo shvatim,
da nasmiješit ću se i znati
sve ono što odavno već znam,
da za mrtvo srce, buđenja više nema
i da ništa, ništa više, ne mogu ti dati.

JA SAM SADA....

            by Squire Tuck

Ja sam sada,

plava sjenka koja obitava

u ljušturi nemira,

pitala sam se, ko li je to

tamo daleko u zaboravu?

Samo neki privid

vaskrsao u tvojoj čežnji

i u pjesmi koja laži prosipa,

ipak, pomalo sjetom,

ovo duboko beznađe ispunjava.